Zapadnjački turisti pomalo zaobilaze Osaku smatrajući je malim Tokijem, to je samo jedan od razloga stalnog nadmetanja Osake i Tokija koji u mnogočemu podsjeća na 'sraz' mediteranske i kontinentalne Hrvatske. Jedno od najčešćih izrugivanja tiče se trošenja novca; kaže se da Tokijci svu svoju zaradu potroše na odjeću i obuću, a Osakanci na hranu, piće i zabavu.

Prosječan zapadnjački turist u Osaku stiže brzim vlakom shinkansenom, no grijeh je ne isprobati i međunarodnu zračnu luku Kansai izgrađenu na umjetnom otoku, ako zbog ničeg drugog, onda zbog uzbuđenja prilikom slijetanja nikad bližeg moru i prolasku kroz najdužu aerodromsku zgradu na svijetu – 1,7 km. Transport do samog grada je jednako brz i siguran kao i drugdje u Japanu. Kao i Tokio, Osaka ima svoju kružnu željezničku liniju s najvažnijim stanicama oko kojih su formirani glavni gradski kvartovi.

Većina japanskih gradova u kojima je tijekom povijesti prebivala carska obitelj ili vojni upravitelji, shoguni, ima ako ne očuvan, onda bar rekonstruirani dvorac. U Osaki je to prava tvrđava podignuta na uzvisini i okružena s nekoliko vodenih jaraka. Park oko dvorca i njegova unutrašnjost uređena poput muzeja obavezan su dio svakog plana obilaska grada.

Sljedeće povijesno razdoblje ovjekovječeno je u četvrti Shinsekai, izgrađenoj po uzoru na New York i Pariz, čak je podignut i toranj Tsutenkaku kako bi upotpunio doživljaj velikog, svjetskog grada. Nakon II sv. rata Shinsekai postaje četvrt bijednih i očajnih, a prostitucija i kriminal njegove glavne djelatnosti. Tek devedesetih se ovaj kvart oslobodio zloglasne reputacije, no i danas su njegovi južni dijelovi prepuni beskućnika.

Moderniji i blještaviji dio Osake nalazi se u sjevernom i središnjem dijelu grada, poslovni kvartovi izmjenjuju se sa trgovačkim; muzeji, zabavni parkovi i visoki neboderi pretvoreni u vidikovce omiljene su destinacije svakog turista. Posebno sretnima se možete smatrati ako uspijete uhvatiti predstavu japanskog tradicionalnog lutkarskog kazališta – bunraku.

Lučki dio Osake do prije dvadesetak godina sastojao se od prljavih brodogradilišta, danas postaje oaza zelenila uz sve više zabavnih sadržaja poput velikog Kaiyukan akvarija i Universal Studios zabavnog parka na temu holivudskih filmova.

Žila kucavica noćne Osake je križanje ulice Shinsaibashi i kanala Dotonbori. Mjesto kamo ćete svakako poželjeti izaći van, na večeru ili samo piće u jedan ili više barova pod blistavim svjetlima neonskih reklama dodatno odražavajućih na vodi kanala. Idealno mjesto za okupljanje i upoznavanje ljudi ili jednostavno upijanje atmosfere. Mjesto gdje ćete popričati sa prijateljima, prepričati nove anegdote ili čuti neku staru, poput one o prokletstvu pukovnika Sandersa, djedice koji je izmislio Kentucky Fried Chicken i čiji se lik koristi kao maskota KFC-a.

Godine 1985. navijači osakanskog bejzbol kluba Hanshin Tigers proslavili su osvajanje naslova državnog prvenstva tako da su sve prolaznike koji su ličili na igrače omiljenog im kluba bacali u kanal Dotonbori. Kako nisu našli nijednog koji bi izgledao poput transferiranog Amerikanca Randy Bassa, pokupili su kip pukovnika Sandersa (zaista liči na Bassa), ispred jednog KFC restorana, i bacili ga u kanal. Zloguki proroci rekli su da Tigersi neće osvojiti sljedeće prvenstvo sve dok se kip ne pronađe i time je stvorena prava urbana legenda jer dotični klub stvarno nije osvojio prvenstvo sljedećih osamnaest godina. Pobjedu 2003. godine više od 5.000 navijača Tigersa proslavili su skokom u kanal, a vlasnici obližnjih KFC restorana sklanjali su kipove pukovnika Sandersa na sigurno. Originalni kip pronađen je 2009. prilikom rekonstrukcije jednog od mostova na kanalu Dotonbori.

A kakvi su inače Osakanci? Ako ih uspoređujete sa ostalim Japancima, posebno onima iz Tokija i okolice, prvo ćete primijetiti njihovu opuštenost, neposrednost, znatiželjnije izraze lica i optimizam. Pričaju glasnije, unose više osjećaja i gestikulacija. Malo napredniji otkrit će ne samo različit naglasak, već i nešto drukčije izraze japanskog jezika. To je kansai-ben, dijalekt različit od onog kojim se govori u Tokiju i okolici. Posebna zanimljivost vezana je uz razlog zašto Tokijci na pokretnim stepenicama stoje lijevo, a Osakanci desno. U vrijeme samuraja uobičajeno je bilo hodati lijevom stranom ulice kako bi se u slučaju potrebe mogla nesmetano izvući katana. Osakanci su u to vrijeme više bili trgovci, pa su hodajući desnom stranom lakše pazili na vrećicu s novcem – desnom rukom.