Iako im to nije bilo ni u peti, osječki Autobusni kolodvor posljednjih godina, prema slobodnoj procjeni, jedan je od najfotografiranijih javnih objekata s kojih stanovnici istočne Hrvatske odlaze u svijet. Upravo zbog te zgrade osječki arhitekti iz studija Rechner prije šest godina našli su se u društvu arhitektonskih velikana, što je, kako su tada opisivali, kao da u svijetu glazbe zasviraju s Rolling Stonesima. Na Svjetskom festivalu arhitekture u Singapuru osječki kolodvor nominiran je u konkurenciji od 500 radova u kategoriji transporta. Našao se tako u društvu najboljih aerodroma svijeta.

'Usporedbe radi, aerodrom koji je dobio nagradu za najbolju transportnu zgradu onaj je iz turskog ljetovališta Bodrum. Koštao je 250 milijuna dolara, a naš kolodvor deset puta manje. Ne znači to da je prvu nagradu odnio zbog toga što je bio skuplji, nego se vidi da je to veća i zahtjevnija investicija, ali za hrvatske pojmove, posebice u ovakve javne objekte, kolodvor je velika investicija', kaže za tportal arhitekt Bruno Rechner.

Autobusni kolodvor otvoren je 2011., na njemu se aktivno radilo dvije godine, a kombinacija je hi-tech arhitekture. U ono vrijeme, prisjeća se Rechner, bio je to realni projekt iza kojega su stajale sve cost-benefit analize.

'Nastajao je u doba gospodarskog rasta. Sve je išlo ka boljem, gradile su se autoceste, puno stanova. Iz ove sadašnje perspektive vidimo kako je sve to bilo malo nerealno', govori s vremenskim odmakom ovaj arhitekt kojemu se u sjećanje duboko urezala scena upravo iz zgrade koju je projektirao. Za njega je to bilo kao na rubu sna i stvarnosti:

'Jedna od najpotresnijih scena koju pamtim je iz vremena migrantskog vala iz 2015. Svi su se naslagali na fasadu kolodvora, ljudi koji su pobjegli od nesreće i stigli upravo ovdje kako bi krenuli u neki bolji život. Stigli su na kolodvor koji je dvije godine prije toga proglašen jednom od najboljih transportnih zgrada u svijetu, kao treći kolodvor u svijetu.'

Kolodvor, kao i druge objekte javne namjene, iza kojih stoji njihov autorski potpis, kaže, obilaze da bi vidjeli kako oni dalje žive.

'Obilazimo objekte koje smo projektirali i koji su realizirani, ali nismo fanatici pa da smo svaki dan u njima. To su objekti što trebaju služiti ljudima koji ih posjećuju, rade u njima ili žive', napominje.

Teško mu je reći koji je bio prvi javni objekt s njihovim potpisom. Arhitektonski ured kojem je trenutno na čelu, sa sedam zaposlenih, pokrenuo je još njegov otac Predrag prije 27 godina.

'Stvarno ne bih znao koji je bio prvi, ali od većih su svakako Autobusni kolodvor Osijek, osječki Poljoprivredni fakultet, Trg slobode u Osijeku, đakovački Trg Josipa Jurja Strossmayera, Gradska tržnica Vukovar, a trenutno radimo na novoj osječkoj dnevnoj bolnici i zgradi Objedinjenog hitnog bolničkog prijema', izdvaja neke od projekata.

Osječki Rechneri iskoračili su i na inozemno tržište. Prije pola godine za brzorastući kineski brend mobitela, laptopa i novih tehnologija Xiaomi izradili su showroom u austrijskoj prijestolnici Beču. Drugi investitori angažirali su ih za sedam kuća u jednom mjestu pored njemačkog Stuttgarta, a sjećaju se i showrooma za automobile u Azerbajdžanu.

'Žao mi je jednog nerealiziranog projekta na drugom kraju svijeta, u Venezueli. Radilo se o 20.000 montažnih obiteljskih kuća. To je nešto što je trebalo biti proizvedeno ovdje, u Slavoniji, složeno u kontejnere, prevezeno brodom i montirano ondje. Bila je to ozbiljna investicija u kojoj smo sudjelovali kao projektanti koji su osmislili cijelo to naselje, sastavljeno od istih kuća', priznaje Bruno Rechner.

Teško mu je izdvojiti i najdraži objekt.

'Dijete je dijete, a zgrada je zgrada. Sve su to naša djela. Svako od njih ima neku svoju priču, vremenski slijed kako je nastajalo, koji su bili izazovi u izgradnji, ali i dalje u korištenju. No sa svakim od tih objekata mi i dalje živimo. Arhitekte od drugih izdvaja to što njihova djela žive duže od njih, ostaju i poslije njihova života', kaže.

Priznaje kako ponekad požele obići objekte kada u njima nema nikoga.

'Dođemo otac i ja, jer je i on arhitekt, pa raspravljamo o tome što bismo možda drugačije napravili ili kako smo zamislili da bi se trebao koristiti. Dajemo formu, sadržaj i funkciju, a zapravo je na korisnicima da ju koriste na taj način ili možda neki svoj, ovisno o tome kako su doživjeli objekt', kaže nam Bruno Rechner.

Do sada su tri Rechnerova projekta okićena nagradama, a iza njih je i osam nominacija. Vukovarska Gradska tržnica posljednja je u nizu zgrada zbog koje im je u rukama završila internacionalna arhitektonska 2A Arhitectural Award 2018 za najbolju europsku poslovnu zgradu.

'Projektirali smo ju godinu dana, a još godinu i pol bili smo angažirani kao projektantski nadzor prilikom njezine izgradnje. Isto kao i kod kolodvora, nismo imali nikakvih interpretacija tržnice jer su to najčešće poslagani štandovi, a prodavači na njima ovise o vremenu, kiši, snijegu, hladnoći. Htjeli smo izbjeći to da krajnjim korisnicima ne propadne dan zbog lošeg vremena', objašnjava koji su im bili motivi i izazovi.

Tako je vukovarska Gradska tržnica projektirana kao veliki natkriveni i zaštićeni volumen, u kojem je 365 dana u godini omogućeno funkcioniranje neovisno o vremenskim prilikama.

'Brisolejima koji se okreću oko svoje osi kontrolirao se ulazak Sunčevih zraka. Zimi to omogućuje, kada je hladnije, pustiti više sunca unutra, a ljeti, kada se treba štititi, da ih se zakrene. Istovremeno, kada se brisoleji rotiraju pod 90 stupnjeva, tržnici više nitko ne može pristupiti. To je dobro jer nema nekontroliranog hodanja po njoj izvan radnog vremena, a proizvođači koji su donijeli svoje proizvode mogu ih slobodno ostaviti u tom prostoru bez potrebe da ih svaki dan vozikaju kući i ujutro vraćaju', opisuje koncept koji su primijenili.

Posebno im je drago to što su nagrađeni za objekt u Vukovaru, gradu, kaže Bruno Rechner, koji je toliko propatio, ali još uvijek vapi za ulaganjima da bi se normalizirao život u njemu.

'Malim dijelom doprinijeli smo malo ljepšem i ugodnijem životu u tom gradu, a posebno nas je obradovala vijest koja nema veze s politikom, ni s nacionalnošću - ta da je nagrađen javni sadržaj koji koriste svi građani', priznaje Rechner te za kraj otkriva što bi voljeli raditi, a još nisu.

'Često putujemo, gledamo arhitekturu, proučavamo nove sredine, gradove, objekte. To nas svaki put fascinira. Ali ono što bismo voljeli raditi, a još nismo, stambeno je naselje koje bi imalo sav potreban sadržaj. Imalo bi obodni parking, dakle sav promet bi išao oko naselja, a ne kroz njega, u sredini bi bili zajednički sadržaji, poput dječjeg igrališta i parka, a u prizemnim dijelovima javni sadržaji, od vrtića, pa čak i male škole, do poliklinike i trgovina. Bio bi to kao grad u malom', zaključuje Bruno Rechner.