Istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva (CIN), provedeno početkom godine, pokazalo je da se služenje kazni za teška kaznena djela može izbjeći vrlo lako, sve do nastupanja zastare.

Domišljatim se, primjerice, pokazao Dževad Rađo, zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo i član Saveza za bolju budućnost, koji je osuđen na šestomjesečnu zatvorsku kaznu zbog izazivanja prometne nesreće u kojoj je jedna osoba poginula, a dvije su ozlijeđene.

Prvo morao na izlet, kasnije lupalo srce

Zastupnik Rađo 2006. godine na Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine pravomoćno je osuđen na zatvorsku kaznu, ali je pomilovan nakon što je tri i pol godine izbjegavao otići iza rešetaka. Odmah nakon presude Vrhovnog suda, kaznu nad Rađom trebao je izvršiti Općinski sud u Sarajevu, ali molio je da se to ipak odgodi. Pri pisanju sudu o svojim navodnim obavezama, Rađo se služio i netočnim informacijama.

U molbi je pisao da mora ići na izlet i logorovanje za potrebe rada na doktorskoj disertaciji na Nastavničkom fakultetu Sveučilišta Džemal Bijedić u Mostaru. Tvrdio je da su te aktivnosti obavezne su za sve aplikante za disertaciju, da završava započeti rad, a da će u slučaju prekida imati financijske troškove. K tome, hrani dvoje maloljetne djece, pa je na sve nasjeo općinski sudac i odobrio mu tromjesečnu odgodu.

Novinari CIN-a, međutim, otkrili su da Rađo na Nastavničkom fakultetu u Mostaru nikada nije prijavio disertaciju, a da su izlet i logorovanje obavezan predmet za studente dodiplomskog studija, ne za doktorande. Kasnije se nekoliko puta sudu javljao s tvrdnjama o snažnom lupanju srca, vrtoglavici, gubitku težine, povišenom tlaku, visokom šećeru, ne bi li mu se opet odobrila odgoda odlaska u mrski mu zatvor. Konačno, krajem 2009. godine Rađu je predsjednica FBiH Borjana Krišto pomilovala te je postalo jasno da on nikada neće odslužiti svojih zatvorskih šest mjeseci.

Adresa poznata, bjegunca nitko ne hvata

Na CIN-ovom istraživanju radila je novinarka Renata Radić koja navodi i druge primjere izigravanja zakona. Osuđenik sudu može, objašnjava Radić, donijeti potvrdu iz zatvora da za njega nema mjesta, a sud će tom papiru povjerovati iako to ne mora biti istina. 'Događa se da je osoba u bijegu i da je poznata adresa gdje se bjegunac nalazi, ali policija ništa ne poduzima da se uhvati. Onda taj osuđenik godinama bude na slobodi dok slučaj ne zastari. To sam navela u primjeru Ivana Vukšića ili u primjeru Kemala Terzića kojem je policija javila da je za njim raspisana tjeralica', rekla je Radić tportalu.

Ivan Vukšić, direktor bivše Obavještajno-sigurnosne službe FBiH, na Vrhovnom sudu FBiH 2005. godine pravomoćno je bio osuđen na osam mjeseci zatvora zbog kaznenog djela uzimanja talaca. I on se odlučio na poznati scenarij – prvo je tvrdio da je bolestan. Zatim je prijavio zamišljenu adresu stanovanja, a kada je to otkriveno, raspisana je tjeralica. Iz nepoznatog razloga policija ga nikada nije uhvatila iako je, prema tvrdnji suca, živio preko puta policijske stanice u Ljubuškom. Vukšić je u međuvremenu tražio da mu se zatvorska zamijeni novčanom, na što je Vrhovni sud FBiH 2010. godine pristao, tako da je proces pet godina od prve presude završio plaćanjem 24,4 tisuće maraka kazne, što je oko 100 tisuća kuna.

Hrvatski političar imao 'problema s disanjem'

Snalažljivim osuđenikom pokazao se i Josip Merdžo, tajnik Hrvatske demokratske zajednice 1990. On je 2006. godine osuđen na godinu dana zatvora jer je kao predsjednik vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona zloupotrijebio položaj i oštetio kantonalni proračun za 757 tisuća maraka. Tri godine uspješno je izbjegavao zatvor žaleći se sudu na svoje zdravstveno stanje, uključujući i problem s disanjem. Iza rešetaka konačno je završio početkom 2010. godine, ali pušten je već nakon pola godine, i to zato što je jedini hranitelj obitelji sa sedmero djece, a u zatvoru je 'iscrpio materijalna sredstva', pa je tražio da ga puste kako bi 'mogao priskrbiti za dalje izdržavanje obitelji.'

Predsjednica FBiH Borjana Krišto krajem te godine Merdžu je oslobodila ostatka kazne. On danas novinarima kaže da je boljeg zdravlja, ali da i dalje ima problema sa disanjem.

Glavni problem su loši i preblagi zakoni

Radić smatra da su u izigravanju pravosudnih institucija u BiH presudni loši zakoni, koji na različitim razinama različito reguliraju odgodu odlaska u zatvor. Državni zakon ograničio je tu privilegiju osuđeniku na najduže godinu dana, nakon čega osuđenik mora u zatvor. To nije slučaj sa zakonima na nižim razinama. 'Osuđena osoba može jedan period odgoditi zbog bolesti, pa par mjeseci zbog druge bolesti, pa par mjeseci zbog ispita i tako u nedogled. Osim toga, događa se da osuđenik kao sutra mora otići u zatvor, a danas simulira bolest, ode kod doktora i doktor napiše na papir da mora mirovati. Sve je to dovedeno do besmisla jer u zatvorima postoji mogućnost primarne zdravstvene zaštite, a ako osuđeniku treba bolnička usluga, može to i iz zatvora učiniti jer je omogućeno i bolničko liječenje u obližnjim bolnicama', upozorava Radić.

Pravdu ometa i činjenica što zakon zatvoreniku dopušta da, kada konačno dospije iza rešetaka, prekine izvršavanje kazne iz istih razloga iz kojih je mogao tražiti odgodu. 'Sve to dovodi do zaključka da je pravosudni sistem obezvrijeđen. To je frustracija i za tužitelje i za suce. Oni sude nekoliko godina, potroši se i proračunski novac da se nekoga osudi i onda osuđenik dugo dolazi u zatvor ili pravi prekide u izdržavanju', objasnila je Radić.