Premda je relativno nisko pozicioniran u režimu Moskovske patrijaršije, otac Tihon Ševkunov postao je vrlo blizakVladimiru Putinu koji ga je, navodno, upoznao u Sretenskom manastiru  krajem 90-ih, dok je još radio kao šef ruskog obavještajnog aparata FSB-a.

Putinov moderni 'duhovnik' u borbi protiv alkoholizma

Kruže glasine da je ateistički odgojeni KGB-ovac Putin toliko ušao u pravoslavlje da je otac Tihon postao njegov tzv. 'duhovnik' – nešto poput osobnog svećenika kojem se vjernik ispovijeda. Otac Tihon mudro šuti: niti potvrđuje, niti demantira ove informacije. No priča se da je njegov utjecaj izuzetan; upravo se njegovoj inicijativi za suzbijanje alkoholizma pripisuje mjera koju su ruske vlasti donijele preklani, zabranivši prodaju alkohola iza 23 sata. I ne samo to: mjera je, navodno, dala iznenađujuće dobre rezultate.

Nakon dva desetljeća grabeži i pacanja u dražima razuzdanog kapitalizma, u novoj ruskoj političkoj i poslovnoj eliti postala je svojevrsna moda posvećivati se pravoslavlju. Osobito se raširio trend da uglednici koji posjećuju manastire dobivaju svoje 'duhovnike'.

Dopisnik Financial Timesa intervjuirao je oca Tihona i opisao ga kao vrlo urbanog čovjeka bliskog svjetovnom životu u smislu korištenja novih tehnologija, mobilnosti (putuje po svim kontinentima), pa čak i fizičkog dojma koji ne sugerira izoliranog, mističnog asketa kakvima je rusko pravoslavlje obilovalo i kakve je, primjerice, opisivao Dostojevski u 'Braći Karamazovima'.

Putin čuva svoju religioznost daleko od očiju javnosti

Sam Putin odbija se izašnjavati o svojoj religioznosti. Tvrdi da je to zato što kao predsjednik ne želi utjecati na građane svojim privatnim odabirom. No za blagdane kao državnik redovito posjećuje moskovske hramove i čini se da mu se sviđa ta prešutnost: pravoslavno-nacionalistički nastrojeni slojevi nove Rusije uvjereni su da je 'njihov', a s druge strane, zadržao je obzir prema starijim generacijama sovjetonostalgičnih birača, kao i prema svojoj osobnoj karijeri KGB-ova oficira, ali i prema pripadnicima preostalih velikih vjerskih zajednica koje u mnogim krajevima Rusije čine većinu, poput muslimana i budista.

Ovu 'cosa nostra' igru javne tajnovitosti prihvatili su i u RPC-u, pa se pretjerano ne razmeću svojim sve većim utjecajem na svjetovno funkcioniranje ruske države. Ali svakim danom sve je jasnije kako stvari stoje. Proces i kazna za huliganske performerice Pussy Riot najbrutalniji su primjer.

Otac Tihon je i pisac bestselera...

Otac Tihon, pak, nedavno je objavio autobiografiju 'Svakodnevni sveci i druge priče' koja je bila takav bestseller da je prešišala čak i '50 nijansi sive'. No u njoj nema ni riječi o svećenikovom odnosu s prvim čovjekom ruske države.

Skeptičniji promatrači drže da je Putinovo približavanje Crkvi ujedno pragmatičan politički potez u godinama kada mu 70-postotni rejtinzi narodne podrške iz prvog mandata postaju sve dalja i nedostižnija prošlost. S druge strane, premda Rusi u vrlo malom postotku redovito idu u hramove, neka novija itsraživanja ističu da je Crkva druga institucija u koju građani imaju najviše povjerenja. Da je, pak, njena ikonografija bitan element u formiranju ruskog etničkog nacionalizma, ne treba posebno elaborirati.

Inače, Rusija kao izrazito velika i multikonfesionalna država ima standarde koji su svjetovni u usporedbi s, recimo, Hrvatskom. Vjeronauk je kao izborni predmet u škole uveden tek nedavno, s tim da su roditelji većine djece odabrali predmet koji se zove 'povijest svjetskih religija'.

'Crkva je uvijek osjećala odgovornost za Rusiju'

Odnosi Ruske pravoslavne crkve i obavještajne centrale u zadnjih sto godina izuzetno su kompleksni, na momente i zastrašujuće perverzni. Na početku boljševičke revolucije Crkva je bila percpirana kao jedan od glavnih neprijatelja i stupova starog režima. Uslijedilla su ubijanja i zatvaranja oko 300 tisuća crkvenih dužnosnika, a mnogi hramovi uništeni su ili prenamijenjeni. No s desetljećima se KGB infiltrirao u sam crkveni vrh, pa je raspad Sovjetskog Saveza RPC dočekao s patrijarsima (sadašnji Kiril i njegov prethodnik Aleksej) za koje postoje ozbiljne indicije da su bili agenti KGB-a, da su sudjelovali u progonu Ukrajinske pravoslavne crkve i drugih zajednica za koje se sumnjalo da potiču secesionizam, a uz to su Crkvu ubacili u diskutabilne lukrativne biznise poput uvoza cigareta.

Urbanistički simbol tog bizarnog odnosa danas je četvrt Lubjanka u središnjoj Moskvi, gdje s jedne strane stoji ozloglašena zgrada FSB-a (nasljednika KGB-a, NKVD-a i 'Čeke'), a blok dalje je 600 godina stari Sretenski manastir koji je nakon boljševičkog prevrata postao nekretnina NKVD-a, tajne policije čijim su djelovanjem uništeni milijuni života. Navodno su čak na teritoriju manastira bila provođena smaknuća. Današnja RPC suočena je s kritikama da nakon pada SSSR-a nije provela pravu katarzu unutar svoje hijerarhije, već da su, štoviše, borbu izgubili svećenici disidenti koji su i u sovjetsko doba bili žrtve sistema.

No nije samo crkva ta koja se silno promijenila – itekako se promijenio i negdašnji KGB, današnja Federaljnaja služba bezopasnosti. U sjedištu na Lubjanki danas postoji i pravoslavna kapelica!

'Ruska crkva stvorila je Rusiju. Rusija može biti poslušno dijete, a ponekad je i dijete koje ustaje protiv svojih roditelja. Ali crkva je uvijek osjećala odgovornost za Rusiju', jedan je od citata oca Tihona.

Nema dokaza ni indicija da je otac Tihon u prošlosti imao veze s KGB-om. No danas su njegovi stavovi bliski konzervativnim jastrebovima koji vuku moć i veze iz bivšeg sovjetskog aparata. U zemlji koja je kroz povijest stalno ideološki kombinirala približavanje Europi i vlastiti 'euroazijski put razvoja', otac Tihon dao je svoj obol otporu zapadnim utjecajima – između ostalog , ideji individualizma. Kao jedan od ideološki i znanstveno najkontroverznijh produkata njegovog djelovanja, FT navodi dokumentarac 'Pad carstva – pouka Bizanta' koji je režirao sam Tihonov. U njemu se, kako piše FT, kao razlog za propast Bizantskog carstva (na koje se referira ideja Rusije kao 'Trećeg Rima – Četvrtog biti neće') navode prozapadne reforme i utjecaj zapadnjačkog individualizma kojeg su, prema toj interpretaciji, širili venecijanski - dakle, zapadni bankari.