U opsežnoj političkoj biografiji (855 str.) Miškulin je kroz 19 poglavlja prikazao Šeksovo političko djelovanje od ulaska u politički život do napuštanja Hrvatskog sabora.

Priča o životu u komunizmu

Koristeći kronološki pristup, iscrpno je istražio sve relevantne arhivske izvore o Šeksu – 13 arhivskih fondova, više od 80 različitih dnevnih, tjednih i drugih novina, te više od 120 knjiga, rasprava i članaka.

Miškulin ističe kako je priča o Šeksu priča o životu u komunizmu, odgovoru na nepravde nedemokratskog sustava, raspadu druge Jugoslavije, uskrsu hrvatskog nacionalizma i reakciji na prijetnju iz Beograda, nametnutom ratu i promjenama koje uzrokuje.

Također, to je i priča o uspostavi moderne hrvatske države i njezinoj prirodi te svakodnevnoj politici. 'Priča o Šeksu stoga je priča o stavovima, emocijama i kalkulacijama koje pojedinac čini u prijelomnim vremenima, ali i motivima koji ga u tome vode', naglašava autor.

Podsjeća kako je Šeks poltičku karijeru počeo u drugoj polovici 1971. godine, kada se kao zamjenik okružnog tužitelja u Osijeku, potaknut motivom zaštite zakonitosti, odlučio na kazneni progon Službe državne sigurnosti zbog nezakonitog nadzora poštanskih pošiljki, tzv. 'PTT slučaj'.

'Antidržavno djelovanje'

U to vrijeme počeo se više angažirati u slučajevima pojedinaca koji su na različite načine bili žrtve represije ili drugih nepravdi, što je tadašnji režim smatrao 'antidržavnim djelovanjem' pa je tajna policija nad njim pokrenula posebnu operativnu obradu, držeći ga 'unutrašnjim neprijateljem' koji je zauzeo 'nacionalističke i separatističke pozicije'.

Miškulin podsjeća da je Šeks 1981. od početka ožujka do sredine travnja, pod utjecajem alkohola, kritizirao vladajući režim, posebice djelovanja sudstva i policije. Zbog toga ga je osječko Okružno tužiteljstvo, temeljem naredbe tajne policije, optužilo za kazneno djelo neprijateljske propagande te je osuđen na 13 mjeseci zatvora.

Unatoč pokrenutog složenog žalbenog postupka, Šeks je završio u Kazneno-popravnom domu Stara Gradiška iz kojeg je izašao 1985., 'kao čovjek s misijom'.

Ističući kako se od druge polovice 1980-tih Šeks etablirao kao jedan od najagilnijih disidenata u bivšoj Jugoslaviji, autor navodi da krajnji Šeksov cilj nije bio samo politička demokratizacija Jugoslavije, već pravo hrvatskog naroda na samostalno odlučivanje, pa onda i na samostalnu državu.

Priključivanje HDZ-u

Navodi da se Šeks HDZ-u priključio jer je ta stranka za njega bila politički pokret koji je težio mirnom raskidu s komunističkim sustavom, preoblikovanju Hrvatske u državu parlamentarne demokracije, slobodnog tržišta i socijalne pravde, te približavanju zapadnoeuropskim demokracijama.

'Osnutkom HDZ-a Šeks je dovršio integraciju građansko-demokratske i nacionalne komponente svog disidenstva', smatra Miškulin i navodi kako je Šeks odmah po osnivanju HDZ-a u javnosti percipiran kao najistaknutiji 'politički jastreb' te stranke.

Autor detaljno analizira i Šeksov odnos sa šefom HDZ-a i prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, za kojeg smatra da je prema Šeksu nastupao s podjeljenim gledištem - s jedne strane iskreno se divio njegovim profesionalnim kvalitetama i okretnosti, a s druge strane mu nije do kraja vjerovao.

Ističući kako je izražena agilnost i vidljiva sklonost ulasku u politički konflikt Šeksu donijela mnogovrsne protivnike, Miškulin ističe da se kao jedna od dugotrajnih negativnih reakcija odnosi na optužbu da je u 1980-tima bio suradnik tajne policije komunističkog režima.

Navodi da Nenad Ivanković u romanu 'Sova' iz 2004. rabi dva zapisnika razgovora između Šeksa i službenika tajne policije Z. Pejića, jedan iz svibnja 1983. a drugi iz kolovoza iste godine.

Nadmudrivanje s tajnom policijom

Čak i ako bi se pretpostavila autentičnost tih dokumenata, Miškulin drži kako to samo potvrđuje raniju ocjenu da se Šeks s tajnom policijom upustio u igru međusobnog nadmudrivanja, pri čemu je između Pejića i Šeksa uspostavljen odnos nepovjerenja.

Ističući kako je Šeks snažno obilježio suvremenu povijest Hrvatske, Miškulin naglašava da je projektu samostalne nacionalne države temeljene na demokraciji dao najplodonosnije godine života.

No, obzirom da je pripadao dominirajućem ideološkom-političkom projektu hrvatskog državnog nacionalizma, tj. uglavnom vladajućoj stranci, i njegova je nesumnjiva odgovornost za pojedine negativnosti.

'Za Šeksa su nesavršenosti Hrvatske i HDZ-a bile nepoželjan, ali i neizbježan suputnik procesa izgradnje države, odnosno njezine ključne stranke, a ne dominantna obilježja njihovih priroda', ističe Miškulin.