Slučaj dvojice francuskih novinara Le Pointa i televizijske postaje Arte, koji su prije dva dana oteti u Siriji i čija se sudbina još uvijek ne zna, ponovno je otvorio pitanje otmica ljudi i traženja otkupnine za njihovo oslobađanje. Naime, otmice ljudi, bilo zbog političkih, društvenih ili nekih drugih razloga, a zbog kojih se redovito traži otkupnina, posljednjih godina došle su do toga da su praktički proglašene novom unosnom industrijom novca. Otmice su postale mnogima unosan biznis preko kojeg se godišnje 'ubere' čak i do milijardu dolara, koliko otmičari diljem svijeta dobiju kako bi oslobodili svoje taoce.

Od Meksika do Somalije, pa od Filipina do Kolumbije broj turista, humanitarnih djelatnika, novinara, diplomata i lokalnog stanovništva koji završe u rukama otmičara, sve je veći. Do prije koju godinu najopasnije područje bile su zemlje Bliskog istoka, a najviše Irak i Jemen, te Južna Amerika. Međutim, otmice koje su se godinama povezivale gotovo uvijek s tim područjima, značajno su se povećale u Pakistanu, Meksiku i Africi. Nedavno je objavljeno da je u Pakistanu ove godine prijavljeno najviše slučajeva otmica zbog otkupnine u posljednjih dvadeset godina. U prvih devet mjeseci oteto je 148 ljudi, a riješeno je 129 slučajeva. Iako se prema nekim statistikama iznos otkupnine u prosjeku kreće oko pet stotina tisuća dolara po osobi, u Pakistanu je taj iznos daleko manji.

Pakistanski otmičari uglavnom traže najviše do tri tisuće dolara za otetu osobu, a najčešće mete su im bogataši za koje pretpostavljaju da će netko platiti toliki iznos. U slučaju da se to ne dogodi, otete osobe gotovo uvijek budu ubijene, a tijela bačena na neko smetlište. To se događa s većinom taoca, ne samo u Pakistanu, a jedina je razlika što se neke drži vrlo kratko, dok u nekim zemljama, naročito u Kolumbiji, otete osobe znaju godinama biti u zatočeništvu.

Somalijski pirati - najozloglašeniji otmičari

No za razliku od Pakistana, u većini zemalja otmičari ni ne pomišljaju na tako male otkupnine kao što je tri tisuće dolara, a mete su svi za koje postoji i najmanja šansa da bi se za njih mogao dobiti novac. Jedan od boljih primjera su možda i najozloglašeniji otmičari u ovom trenutku, a to su somalijski pirati. Uglavnom otimaju strane brodove i kompletne posade, a riječ je o najosjetljivijim slučajevima. Naime, vlasnici brodova, a najčešće su to velike kompanije, ne pristaju uvijek na plaćanje otkupnine, kako ni za posadu, tako ni za svoje brodove. Mornari spadaju u onu skupinu koja je prepuštena sama sebi, a o njima brinu tek njihove obitelj.

Trenutno se još uvijek ne zna sudbina pet mornara s broda Albedo koji je potonuo u oluji. Mornari su skupa sa svojim otmičarima završili na obali Somalije i od tada im se gubi svaki trag. To je jedan od tipičnih slučajeva 'zaboravljenih taoca' oko kojih nema nikakvih diplomatskih pregovora, a njihove obitelji mjesecima ili godinama o članovima svoje obitelji ne dobiju nikakve vijesti.

Meksiko je također otmičarska oaza, a specijalizirani magazin koji se bavi trendovima organiziranog kriminala KRM objavio je da je samo prošle godine u Meksiku oteto preko 105 tisuća ljudi, no službeno je prijavljeno vrlo malo slučajeva. U Meksiku su otmičari najbrutalniji i često su spremni taocima odrezati ruku ili uho kako bi one koji plaćaju otkupninu uvjerili da će ubiti taoca ako ne dobiju novac. Slično se događa i u Iraku, dok je u Nigeriji, pak, situacija potpuno obrnuta i taoci tek u rijetkim slučajevima budu ozlijeđeni.

Ugovori o radu s klauzulama o otmici

O koliko raširenim slučajevima je riječ, govori i podatak da trećina kompanija koje se nalaze na Top 500 listi najuspješnijih prema časopisu Fortune u ugovorima sa svojim djelatnicima u inozemstvu imaju ugrađenu klauzulu o otmici i otkupnini. To znači da kompanija mora sklopiti ugovor s osiguravajućom kućom za slučaj otmice i ako se ona slučajno dogodi, kompanije obavezno moraju unajmiti stručnjaka za pregovaranje s otmičarima, a ako sve krene po zlu, kompanija se mora pobrinuti za obitelj taoca. Premije koje se isplaćuju u tim slučajevima su enormne i u prosjeku iznose oko 400 milijuna dolara.

Biznis i globalni fenomen otmica zbog otkupnine postao je takav da je sve više stručnog osposobljavanja za ljude koji pregovaraju s otmičarima i rješavaju takve slučajeve. Kako kažu, nema te otmice koja se ne može riješiti ako je u igri dovoljno novca, pa čak i kada su otmice navodno političke, odnosno rade se samo radi privlačenja pažnje na neki politički problem u nekoj zemlji. No to je i postao biznis koji se širi i na obrte. U Keniji, primjerice, privatne aviokompanije koje se inače bave safari turama u svoju su ponudu nedavno uvrstile i dostavljanje novca za otkupninu otmičarima ako se radi o lokacijama koje graniče s Kenijom. Tarifa za dostavu novca je 250 tisuća dolara. S toliko uključenih strana i gomilom novca koja se vrti, nije ni čudo što je otmičarenje postalo unosan posao u zemljama u kojima su i inače zakoni na vrlo klimavim nogama.