Jesu li takozvana infodemija i širenje lažnih informacija još opasniji? Zašto su ljudi skloni teorijama urote i kako sačuvati mentalno zdravlje u doba pandemije?

U emisiji urednika i voditelja Damira Smrtića gostovali su: Lana Mužinić Marinić, predstojnica Klinike za psihijatriju Klinička bolnica Dubrava, Tanja Sever, specijalistica kliničke psihologije, Špiro Janović, pročelnik Zavoda za hitna i krizna stanja i psihotraumatologiju KBC-a Zagreb i Veljko Đorđević, psihijatar.

Psihijatar Veljko Đorđević kaže da smo u ožujku gledali svijet, gledali smo Italiju i njihove brojke, a mi smo imali relativno mali broj zaraženih i umrlih i vjerovali smo da će to nas zaobići.

'Onda se govorilo da bolest pogađa samo najstariju populaciju i da su svi drugi pošteđeni. Vrijeme je pokazalo da ne postoje rizične grupe i rizična ponašanja i tek onda kada su se broj kod nas popele na nekoliko tisuća, tek smo onda postali svjesni da je pandemija ovdje, da je bolest tu. Veliki je broj osoba na liječenju, na respiratorima a nažalost velik je broj onih koji su umrli. I sada kada smo se suočili sa smrtnošću u tako velikom broju, umjesto da shvatimo da su u pitanju ljudski životi, nečiji roditelji, brat, sestra, mi na te brojke gledamo kao na statističke pokazatelje a ne na ljudske tragedije', rekao je dodavši da dok zdravstveni radnici muku muče da spase ljudske živote mi se i dalje ponašamo kao da se to nas ne tiče.

'Liječnici, sestre, socijalni radnici, psiholozi interdisciplinarno muku muče, preživljavaju kako bi spasili ljudske živote, a mi se ponašamo kao da se to nas ne tiče. I sada, hvala Bogu, ja se nadam da je naš narod shvatio da ako se svi zajedno ne nađemo u istom kolu, u istoj koloni, u istim ili sličnim brzinama i pokušamo shvatiti da se radi o situaciji gdje smo svi ugroženi, jer ovaj virus ne bira spol, ne bira dob, ne bira naciju, svi smo ugroženi i sada se trebamo braniti. Brinući o sebi brinemo i o svima oko nas, ali to mora biti jedan kredo, to mora biti jedan krik koji će čuti naši najmlađi i naši najstariji i stari. Samo se tako možemo ovoga riješiti', poručio je Đorđević u Otvorenom.

Predstojnica Klinike za psihijatriju Klinička bolnica Dubrava Lana Mužinić Marinić kaže da su djelatnici KB Dubrava ponosni na ulogu koju ima njihova bolnica te da smatra da su se dobro prilagodili na novonastalo stanje.

'To je velik stres i proživljavaju se i fizički i psihički napori. Kod nas se liječe teški bolesnici, veliki je broj smrtnih ishoda što zahtjeva veliku profesionalnost osoblja, veliku požrtvovnost, empatiju, predanost. Osoblje daje svoj maksimum što na duže vrijeme jako iscrpljuje. Većina našeg osoblja ima dobru prilagodbu. Mi smo kao klinika za psihijatriju od početka organizirali podršku svim djelatnicima koji sudjeluju u radu s oboljelima od covid-19 bolesti', rekla je poručivši da će oni sve to izdržati jer je to njihov poziv i uloga.

Pročelnik Zavoda za hitna i krizna stanja i psihotraumatologiju KBC-a Zagreb Špiro Janović ističe da su najugroženiji određeni dijelovi populacije.

'Posebno bih izdvojio starije jer su oni ugroženi na dva načina i fizički i psihički. Smrtnost je puno veća u starijoj životnoj dobi. Također bi, uz starije, izdvojio i djecu predškolske i školske dobi koja su se suočila s nečim na što do sada nisu bili naviknuti i na što često niti njihovi roditelji nemaju sve odgovore', rekao je Janović dodavši da u vulnerabilne skupine spadaju i ljudi koji od ranije imaju nekih mentalnih problema te ljudi koji su ugroženi na neke druge načine npr ekonomski način.

Kaže da je ipak optimističan jer vjeruje da ljudi imaju velike mogućnosti prilagodbe te da ćemo se mi iz ovoga izvući na jedan pozitivan način i biti jači nego prije.

'Ja kad nosim masku štitim vas, vi kad nosite masku štitite mene, dakle pokazujemo brigu, ljubaznost i skrb prema drugome. Zato treba maske nositi', poručio je.

Specijalistica kliničke psihologije Tanja Sever ističe kako u dvije najranjivije populacije vlada strah i nevjerica.

'Strah je kod onih mladih i djece koji proživljavaju svakodnevnu priču u kojoj se nešto događa u obiteljima, ili su im roditelji bolesni ili imaju stare osobe pored sebe. Kod onih koji su doživjeli smrt u obitelji strah raste jer nemaju kontrolu nad situacijom. Vrlo je često taj strah kod djece što su mlađi to je veći. Nevjerica je prisutnija kod adolescenata. No istraživanja koja smo proveli kod adolescenata pokazuju da oni više skrbe za svoje, npr. za bake i djedove nego za sebe', kaže Sever dodavši da će lakše ovu situaciju lakše prebroditi oni u čijim obiteljima vlada optimizam.

Veljko Đorđević objasnio je fenomen teoretičara zavjera. 'Ne postoje dva ista čovjeka, ne postoje dvije iste psihološke rekcije. Tako među nama postoje oni koji se na neki način žele istaknuti. Mi u psihijatriji kažemo da takve osobe imaju poremećaj osobnosti različitih tipova. Takvih ljudi ima relativno mnogo i oni traže svoje mjesto pod suncem. Međutim nisu oni problematični, mi kao struka smo problematični, mi šutimo, mi puštamo da lažne vijesti preplavljuju medijski prostor i onda se čudimo što ljudi imaju svakakve ideje i stavove. Struka je kriva', ustvrdio je dodavši da nije isto kada dva influencera nešto pišu i kad nešto tvrdi struka. Kaže da takvih ljudi ima i među stručnjacima.

Prof. Janović kaže da se ljudi s ovakvim problemima nose vrlo individualno. 'Postoje ljudi koji poštuju pravila i shvaćaju ovo kao nešto što treba odraditi. Postoje i oni kod kojih upravo zbog brojnih nepoznanica o ovoj novoj bolesti imaju probleme. Ti ljudi žele znati činjenice no medicina nije uvijek 2 + 2, ljudsko je tijelo vrlo složeno, nekad nemamo sve precizne odgovore. I upravo zbog toga ljudi misle da mi ništa ne znamo. To je krivo, mi znamo jako puno ali ne znamo sve, mi ne možemo gatati iz kave. I to daje prostor raznim ljudima sa strane da iznose svoje agende i truju javni prostor', istaknuo je.

'Tu je možda jedna mala poruka našim gledateljima. Nije tako dobro ni stalno biti u tome, informacija je dobra, informacija da, ali ne intoksikacija, ne treba 5 puta dnevno gledati vijesti, ne mora se gledati svako izvješće Stožera, ne mora se gledati sve do detalja. Pokušavamo se baviti svojim životom i živjeti što je normalnije moguće, jer život ne prestaje. Zbog ove epidemije život ne može stati, on mora biti što je normalniji moguć sa nekakvim ogradama, da ipak zaštitimo svoje zdravlje i zdravlje svojih bližnjih', poručio je.