Izbor, djelokrug i način rada pravobranitelja/ice utvrđen je Zakonom o pravobranitelju za djecu koji je Hrvatski sabor donio 2003. Javni poziv Vlada je objavila 7. veljače, a traje petnaest dana.

Prvi pravobranitelj za djecu, kao zaštitnik dječjih prava, osnovan je u Kraljevini Norveškoj 1981., čak osam godina prije nego su Ujedinjeni narodi donijeli Konvenciju o pravima djeteta. Do danas su mnoge države osnovale specijalizirane urede, ima ih većina zemalja Europe, Izrael, neke zemlje Sjeverne i Južne Amerike, Južnoafrička Republika, Indija, Australija i Novi Zeland.

U lipnju 1997. godine u Trondheimu u Norveškoj uspostavljena je Europska mreža ombudsmana za djecu (ENOC), koja povezuje parlamentarne ili vladine pravobranitelje za djecu, nacionalne, regionalne ili lokalne državne urede i nevladine organizacije koji djeluju kako zagovornici prava djeteta na nacionalnoj razini. ENOC okuplja 31 zemlju članicu, i to 24 s punim članstvom i sedam pridruženih zemalja članica.

Po hrvatskom Zakonu o pravobranitelju za djecu koji je stupio na snagu 18. lipnja 2003., pravobranitelj djeluje neovisno i samostalno, držeći se načela pravičnosti i morala, nitko mu ne smije davati upute i naloge u njegovu radu, a on i njegovi zamjenici ne smiju pripadati niti jednoj političkoj stranci niti sudjelovati u političkim aktivnostima.

Pravobranitelja za djecu i njegove zamjenike na prijedlog Vlade imenuje i razrješava Hrvatski sabor. Oni su dužnosnici Republike Hrvatske koji se imenuju na vrijeme od osam godina i mogu biti ponovno imenovani.

Prva pravobraniteljica za djecu bila je poznata odvjetnica koja je zastupala dječja prava Ljubica Matijević Vrsaljko. Imenovana je 2003, a 2006. podnijela je neopozivu ostavku. Kao glavni razlog navela je nefunkcioniranje cijelog državnog sustava koji bi trebao zaštititi djecu od nasilja.

Nakon toga Vlada je predložila, a Sabor za dječju pravobraniteljicu imenovao Milu Jelavić, tadašnju načelnicu Odjela za zaštitu djece, obitelji i skrbništva Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi.