Taj su naš kavanski ili kafićki mentalitet pokušali objasniti mnogi iako se zapravo nema previše što objašnjavati. Utjecaj Mediterana i generalne težnje da se život provodi vani, na ulici, među ljudima s jedne strane, s druge utjecaj Istoka gdje se pije sa srcem i u svakoj zgodi i gdje je gotovo plastičan onaj pomalo neobičan osjećaj da se život vrti oko kava, čajeva i birtija, a ne obrnuto, te konačno utjecaj Austro-Ugarske, tog svijeta kojemu smo se oduvijek divili i koji nam je oduvijek bio nadređen i nedostižan, te kavane, ta kultura, ta profinjenost.

I tako su kroz godine i desetljeća razni tipovi ugostiteljskih objekata počeli, na određeni način, obilježavati naše živote. Nema ništa loše u tome. Ljepše je da smo obilježeni kafićima nego zatvorima ili rudnicima. Mislim, u kafiće idu svi, u zatvore, osim nedužnih, idu samo političari, a rudnici su, još uvijek, rezervirani za rudare. Zato su kafići najbolji presjek društva, kako god da okreneš.

Najbolje od svega je što se novi kafići otvaraju svaki dan.

Profili i poslovna logika

Volim nove kafiće jer se od njih može jako puno doznati o vlasniku. Kakve su mu težnje, koga želi privući, želi li biti populist i igrati na najširu populaciju ili će se pokušati profilirati na određeni način?

Odgovore na većinu ovih pitanja možete naslutiti već pri prvom dolasku - pogledate uređenje, promotrite onu dvojicu za šankom (jer su prvi gosti obično gazdini prijatelji), proučite cjenik i neke spoznaje su već tu, ali za neke je ipak vrijeme nužan faktor da se pokaže prava priroda novootvorenog lokala. Zna se dogoditi da gazda nema previše utjecaja na ono u što mu se pretvori kafić i da se sve odvija nekim bizarnim spletovima okolnosti pa birtijica, koja je zamišljena kao lokalno okupljalište ekipe s obližnjeg malonogometnog terena, postane mjesto na kojem se osnuje buduća stranka na vlasti i u kojoj se okupljaju mrki tipovi u mrkim odijelima i s naboranim ćelenkama. No to se zapravo događa dosta rijetko, ali to da gazda zamisli kavanu talijanskog tipa, onako kako je vidio kada je jednom bio u Milanu, a završi zatvorenih vrata jer narod ovdje nema baš sluha za kavane talijanskog tipa, e to je već vjerojatnija opcija.

Najsmješniji su mi ti lokali koji već u startu eliminiraju dio publike. Oni su odlučili da će biti fensi/kronerski/kvartovski/za sportaše/za biznismene/za bankare/za japije/za studente pa ako nisi ni u jednoj od tih društvenih skupina, nemaš tamo što tražiti.

Ma dajte! Pa nije li mudrije otvoriti, barem za početak i načelno, vrata svima pa onda nekim sitnim intervencijama kreirati demografsku sliku gostiju onako kako ti odgovara? A to se može napraviti, ima načina.

Ući ili ne ući

Osjetili ste to vjerojatno i sami koji put. Da uđete u kafić i jednostavno shvatite da ondje ne pripadate. I to ne zato jer se radi o kvartovskom kafiću u kojemu svatko svakoga poznaje, već zato što jednostavno ne pristajete uz onaj profil koji se tamo očekuje. To, naravno, nigdje ne piše, ali se osjeti prilično jako i precizno. Onda se okrenete i odete, gazda je izgubio još jednu mušteriju, a vi tražite dalje.

U zadnje vrijeme sve je više novootvorenih kafića koji zaista djeluju kao da su otvoreni svima. S time da ćete se u njima bolje osjećati ako vam kosa pada preko jednog oka, ako imate hipsterske naočale Clark Kent i djelujete kao da se bavite umjetnošću ili barem dizajnom, ali ipak su otvoreni svima. Primijetio sam trend tih sređenih, arty kafića koji se trude djelovati kao da su ispali iz neke londonske ili njujorške umjetničke četvrti. Počeli su se rađati čak i po Novom Zagrebu. Na stranu to što im često nešto nedostaje, ili dosljednost ili poneki detalj (češće promašen, nego nepostojeći) da bi bili upravo ono što su naumili, kul mjesto za kul ljude, ali meni je najzanimljivije to što je takav, ležeran, a opet promišljen imidž kafića zaista postao trend i koliko god da mi takva mjesta u osnovi bila simpatična, sve je bliže trenutak kada će i ona početi nastajati potpuno bez duše, generički.

Generički kafići ipak nastaju brže i češće. Znate kakvi su to - oni za koje, kada uđete u njih, imate osjećaj da ste već bili u njima sto puta iako je to nemoguće jer su tek jučer otvoreni. Sve je isto kao i na tisuću drugih mjesta, od namještaja, preko pozicije televizora i odjeće konobara pa sve do vrste kave i osvježivača u WC-u. Pomalo zastrašujuće, ali unosno, očito, jer i oni su puni.

Kafići su po definiciji otvoreni svima. Ili bi tako barem trebalo biti. S vremenom čovjek pronađe svoje favorite pa odlazi tamo gdje se osjeća bolje iz bilo kojeg razloga. Vlasnici bi se, potpuno jasna stvar, trebali potruditi da nam ponude što više razloga da odaberemo baš njihov kafić. Živimo u tržišnoj ekonomiji, a tržište zna biti surovo. Ako su nam uzeli sve ostalo, barem su nam ostale pekarnice i kafići. I mogućnost da sami odaberemo one koji nam se sviđaju.