Skrušeno priznajem da nisam baš neki pivopija. Skrušeno, zato što poznajem mnogo onih koji jesu, onih pravih ljubitelja piva kojima je ono puno više od samo još jednog pića koje se u kafiću može naručiti i kojima bi tjelesna temperatura mogla naglo skočiti kada vide da njihovu svetinju dira netko tko je ne poznaje dovoljno dobro. No mene razlika između lagera i stouta intrigira koliko i razlika između jednadžbe i nejednadžbe, a uz to sam prilično ravnodušan prema suptilnim razlikama u teksturi, pjenušavosti i okusu različitih sorti i zbog toga se sigurno ne bih upuštao u neke detaljnije rasprave o tim temama, ali za prepoznati određene fenomene smatram se sasvim dovoljno kvalificiranim. Da stvar bude bolja, a moje ruke potpuno čiste, u dva je današnja fenomena pivo manje-više objekt, slično se možda moglo dogoditi s bilo kojim drugim pićem, ali onda, vjerojatno, budući da smo mi ipak nacija pivopija, ne bi prošlo toliko zamijećeno.

Daj dva

Iako pivo, kao što već rekoh, naručujem razmjerno rijetko, prilično se često nađem u društvu ljudi koji to čine pa tako za naš stol stalno pristižu nove i nove boce. Otvorene. U tome ne bih vidio ništa čudno ili sporno da se jednom zgodom nisam zatekao na mjestu gdje je konobar donio dva piva na stol, otvorio ih pred nama, stavio čepove u pregaču (iako posrijedi nije bila nikakva nagradna igra) i otišao svojim poslom. Situacija je bila posebno neobična jer se nije odvila u nekom fensi baru, već u običnom pučkom lokalu u kojem se može i nešto pojesti. Zapitali smo se zašto takav način posluživanja nije standard i što bi se trebalo dogoditi da postane. Je li konobarima lakše pivo otvoriti na šanku ili im je zapravo svejedno? Jesu li u pitanju neki mračni poslovi i dobra podloga za nove, još neviđene teorije zavjere? Zašto pivo u boci ima drukčiji okus kada ga pijete pred dućanom, a drukčiji kada ga pijete u kafiću?

Nikada nisam konobario, ali svejedno poznajem neke konobarske trikove, dok druge samo naslućujem. Većina će ih za mene uvijek ostati tajnom i ja neću učiniti baš ništa da to promijenim, možda jest sebično, ali dokle god nisam osobno zakinut, posve mi je svejedno što se zbiva s druge strane šanka. Ovo s preuranjenim otvaranjem boca ipak nisam mogao ne primijetiti.

Razumijem da se ponekada zna dogoditi koja krivo shvaćena narudžba pa se već otvoreno pivo donese prvom sljedećem koji ga naruči i koliko god to možda bilo pogrešno s neke, uvjetno rečeno, moralne strane, u tome ne vidim ništa loše ako između tih dviju narudžbi nije prošlo previše vremena pa se s kvalitetom tekućine nije ništa dramatično stiglo dogoditi. Ali koliko se to zbilja često događa? Jednom, dva puta, deset puta na dan? Zašto onda konobari u pravilu za stol donose već otvorene boce?

Čisto sumnjam da iza svega stoji zli master plan i prilika za lov u mutnom, čini mi se da je samo riječ o lošem običaju koji je, zbog linije manjeg otpora i posvemašnje nezainteresiranosti za gosta, postao uobičajena praksa. Na stranu higijenski razlozi i gotovo neznatna mogućnost da će vam netko pljunuti u bocu piva, ali ne bi li jednostavno bilo ljepše i elegantnije da bocu otvaraju pred vama?

Čovjek i magarac se naviknu na sve, dovoljno je nešto doživjeti par puta pa to počneš prihvaćati kao nešto što nije potrebno posebno propitivati, ali ako se već dičimo statusom misleće životnije, onda bismo mogli misliti i o stvarima o kojima, kako se to čini na površini, za to nema neke prijeke potrebe. Uostalom, da je otvaranje boce pred gostom standard, a ne eksces, vjerojatno se ona nemila situacija kada je žena umjesto mineralne vode popila deterdžent za suđe nikada ne bi dogodila.

Sokići limunići

Svaka hrvatska pivovara koje drži do sebe danas ima svoje pivo s limunom. Svaka. I sve su ih počele proizvoditi otprilike u isto vrijeme. Nije to ništa posebno čudno, popularni radleri (iliti, kako definicija kaže, mješavine piva i gaziranog bezalkoholnog pića) u Njemačkoj postoje od prijelaza 19. u 20. stoljeće i ondje se piju često i rado. Meni je samo fascinantno kako je ogromna većina ljudi koji su to probali u Njemačkoj i Austriji naglas negodovala da je riječ o odvratnom piću koje može piti samo narod bez ukusa i netko potpuno poremećen. Sve dok se nije pojavila domaća inačica koja je dočekana kao da je samo ona, uz zastavu, himnu i grb, bila četvrti element kojim ćemo dokazati svoju neovisnost.

Ukusi se mijenjaju i dobro je da je tako, ono što vam se sviđa danas, sutra vam se ne mora sviđati, ali prilično sam siguran da ova nagla pomama za olimunjenim pivom nema previše veze s ukusima, čini mi se da je stvar samo u tome da je marketing vrhunski odradio svoje i da smo opet, po tko zna koji put, spremno popušili novi trend samo zato što on uključuje tekućinu koja sadržava alkohol. Mislim, što je sljedeće? Alkoholom obogaćeno mlijeko, idealno za Hrvate koji idu u teretanu, 'oplemenjeni' izotonični napici za maratonce i hrvatska kava u koju za razliku od irske inačice ide rakija, a ne viski, najbolji početak svakog jutra?

Ne mislim da je alkohol naš glavni problem, daleko od toga. Čak mislim da u nekim razumnim količinama (a sad, što su razumne količine to valjda svatko sam za sebe najbolje zna) može biti koristan i kako je netko negdje rekao 'sjajan lubrikant socijalnih kontakata', ali mi je smiješno kako smo, generalno, spremni bez ikakvih kriterija prigrliti svaki novi trend ako uključuje nešto što se pije i još k tome, oh, radosti, alkoholno.

Stvarno, da vam je prije pola godine netko rekao da ćete po ljeti najradije naručivati nešto što podsjeća na Fantu pomiješanu s pivom, i to u omjeru u kojemu pivo gubi ili nešto što ima okus kao Čarli sa zericom alkohola, biste li mu povjerovali ili biste ozbiljno razmišljali da ga gađate bocom? Piva, čistog.