Kažu da su Ivana Pavla II. jednom prilikom upitali: ‘Vaša Svetosti, koliko ljudi radi u Vatikanu?’, na što je Poljak Karol Wojtyla, papa između 1978. i 2005, ironično odgovorio: ‘Otprilike polovina zaposlenih.’ Sada bismo mogli kazati da znamo, slijedeći šalu pokojnog pape, čime se bavi ostala polovica. Već nekoliko tjedana Vatikan živi u nelagodi zbog višestrukog filtriranja informacija tajnih dokumenata koje je primoralo ravnatelja Tiskovnog ureda Svete Stolice, o. Federica Lombardija, da prizna kako je Crkva pod udarom posebnoga ‘Vatileaksa’.

Objava optužbe za korupciju u upravi Grada Vatikana te glasine o čudnom komplotu da se ubije Benedikta XVI. iznose na vidjelo strašnu borbu za vlast pred mogućim krajem pontifikata Benedikta XVI. Jer, iako katolici misle (većina njih) da je papa Kristov vikar, predstavnik Boga na Zemlji, Joseph Ratzinger je ustvari star i bolestan čovjek koji će skoro navršiti 85 godina života te je, da koristimo izraz vatikanskoga dnevnika L’Osservatore Romano, ‘pastir među vukovima’.

A vukovi, metaforički rečeno, iako nose purpurnu boju, uzbuđuju se kada nanjuše krv. Pastir Ratzinger je već kazao prije dvije godine, u razgovoru s njemačkim novinarom Peterom Seewaldom (koji je i u nas objavljen kao knjiga: ‘Svjetlo svijeta - Papa, Crkva i znakovi vremena. Razgovor s Peterom Seewaldom’, Verbum, Split, 2010), da kada jedan papa shvaća da nije više kadar, da nije više u dobrom fizičkom i duhovnom stanju da nastavi s poverenom misijom, ima pravo i u nekim slučajevima i obavezu da odstupi. Misli li Benedikt XVI, pitaju se mnogi, to učiniti kada navrši 85 godina (16. travnja) ili tri dana kasnije kada bude zaokružena sedma godišnjica njegova pontifikata?

Možda to znaju samo Bog i on sam, ali ono što se čini vjerojatnim jest da su, pred tom mogućnošću, kandidati da ga naslijede (oni, naime, koji misle da to jesu) započeli s borbama, prilično profanim i grubim, da se dočepaju papina položaja. Prednjače Talijani. Jer ne samo prezimena koja se spominju, već i načini koji se koriste su potpuno lokalne naravi. Postoji i jedan drugi važan razlog: Petrova stolica je okupirana od 1978. strancima, pa se Talijani pitaju: nije li došlo vrijeme da (za što se vjeruje da se događa kod izbora pape) Duh Sveti usmjeri pogled na nekog talijanskog kardinala tijekom iduće konklave u Sikstinskoj kapeli?

No što je tu neobično i zašto pišemo na ovaj način? Jer se bitka za vlast u srcu Katoličke crkve, na jedinstven i bolan način za mnoge istinske vjernike, vodi na stranicama dnevnih listova. Baš kao da se radi o nekakvoj provali skandala bivšega premijera Silvija Berlusconija.

Prvi je udar stigao otkrićem pisma, u jednoj televizijskoj emisiji, u kojem je nadbiskup Carlo Maria Viganò, sadašnji nuncij u Washingtonu, papu još lani dok je još radio u vatikanskoj guvernaturi upozoravao na slučajeve korupcije unutar Vatikana pa je molio Benedikta XVI. da ga se ne miče s pozicije generalnog tajnika uprave Grada Vatikana – koji se bavi i javnim natječajima i nabavama – ali je Viganò poslan u SAD. Nije bilo jasno, a ni danas nije tko je pustio pismo u opticaj, ali je vidljivo zašto: da se oslabi papin ugled.

Zatim je stigla provala o navodnom komplotu da se pokuša ubiti papu, što jest priča koju se lako prihvaća jer mnogi vjeruju da je Ivan Pavao I. zapravo bio likvidiran. Dnevni list Il Fato Quotidiano je objavio pismo koje je Benediktu nedavno poslao kolumbijski kardinal Darío Castrillón Hoyos, a u kojem mu je pripovijedao da je talijanski kardinal Paolo Romeo, nadbiskup Palerma (Sicilija), obavio putovanje u Kinu tijekom kojeg je kazao da će papa umrijeti unutar 12 mjeseci. Stigao je demanti.

Ali je šteta bila golema. Jer ne da je samo to pisalo u pismu kolumbijskog kardinala, napisanom na njemačkom jeziku i opremljenom kao kada se šalju velike crkvene tajne, već se u detalje opisivala ležernost kardinala Romea koji je u Kini pred više svjedoka govorio kako se papa i njegov kardinal, državni tajnik Tarcisio Bertone, zapravo preziru te kako je Benedikt sve počeo obavljati kako bi za nasljednika ostavio predodređenog sadašnjega nadbiskupa Milana, kardinala Angela Scolu.

Uslijedili su oštri demantiji i napadi na medije. I od strane guvernature Vatikana i od strane Državnog tajništva i od strane Tiskovnoga ureda. Oglasio se čak i papa, koji je pred rimskim bogoslovima govorio o tome kako su neki mediji i neke financijske institucije motivirani nečasnim namjerama.

Ali je pitanje, prevažno, dakako, ostalo u zraku: što je istina, a što laž u toj gomili otkrivenih tajni, demantija i priopćenja? Možda ništa nije baš onako kako je prikazano u medijima. Možda je riječ samo o tomu da jedan sektor vatikanske kurije, kasta diplomata i prelata, misli da je papa otišao predaleko promovirajući transparentnost vatikanskih financija i stav o nultoj toleranciji i potrebi kažnjavanja svećenika, redovnika i biskupa pedofila, među inim važnim pitanjima koja su mučila Benedikta u ovom pontifikatu.

Možda je papa za ukus te vatikanske kaste otišao predaleko i prebrzo jer, na kraju krajeva, nije drugo nego Nijemac koji navršava 85 godina, koji je sve usamljeniji i boležljiviji, koji se već i gubi u labirintima niskih udaraca i zavjera. Jer 26 godina Vatikanom i Crkvom je kraljevao poljski papa, ekspert u odnosima s javnošću, čovjek željene karizme i velikoga manevarskog prostora. Sedam godina, pak, Crkvu vodi sramežljiv njemački papa, pa se doista čini kako su talijanski purpurati odlučili povratiti ono što misle da im pripada: prsten ribara ljudskih duša.