Tursku je 1923. kao demokratsku, sekularnu, unitarnu, ustavnu republiku utemeljio Mustafa Kemal Atatürk, nakon propasti Osmanskog Carstva. Predsjednik Recep Tayyip Erdogan, čija je vladavina od stupanja na dužnost 2014. postajala sve autoritativnija, pokušavao je progurati donošenje novog ustava kojim bi zamijenio onaj iz 1980., napisan nakon vojnog puča, a iako on tvrdi da to pokušava s ciljem poboljšanja funkcioniranja države, politički protivnici tvrde kako mu je namjera još više učvrstiti ionako veliku moć.

Pod njegovom vladavinom jačao konzervatizam

Zbog želje da se dokopa veće vlasti, što mu je nemoguće provesti bez podrške Vlade i premijera, dolazilo je do brojnih nesuglasica s bivšim premijerom Ahmetom Davutogluom, koji je podnio ostavku prije dva mjeseca, a na premijerskoj ga je dužnosti zamijenio najbliži Erdoganov suradnik i dugogodišnji ministar prometa Binali Yildirim. Analitičari su smatrali da Yildirim izabran za predsjednika vladajuće stranke Pravde i razvoja (AKP), što automatski donosi i dužnost premijera, kako bi se ubrzala promjena ustava kroz koji bi se osigurala tranzicija iz parlamentarnog u predsjednički sustav.

Erdogan je dosad uspio imati vojsku pod nadzorom, barem se tako činilo, a pod njegovom je vladavinom jačao islamski konzervatizam. Iako je to dosad bila blaža verzija, na koju Europa i SAD nisu pretjerano kritički gledali, jer je država još uvijek ostala prozapadno orijentirana, moderni turski građani bili su navikli na liberalniji život u sekularnoj državi i smatrali su pogrešnim nametanje konzervativnih običaja poput nošenja marama za žene ili suzdržavanja od pijenja alkohola.

Upravo je ukidanje vojno-sekularnog temelja Turske i otvaranje vrata konzervativnom islamizmu, kao i pritisci na vojsku, medije i političke protivnike koji su ga kritizirali, vjerojatno glavni uzrok vojnog udara. Turska je vojska, naime, desetljećima čuvar sekularnosti, a smatra se i da u njoj prevladava sekularni i prozapadni kadar, koji nije blagonaklono gledao na Erdoganovo demontiranje Atatürkove Turske.

Povijest vojnih udara u Turskoj

Turska je vojska više puta u posljednjih 60-ak godina provodila vojne udare i smjenjivala političke vođe, kad je smatrala da svojim postupcima udaljavaju zemlju od onoga što je zacrtao Atatürk. Tako su 1960. svrgnuli premijera Adnana Menderesa i uhitili članove vladajuće Demokratske stranke. Nakon suđenja, Menderes i dio njegovih suradnika bili su obješeni.

Izvanredno stanje vojska je ponovno uvela 1971., kada je premijer Suleyman Demirel primoran podnijeti ostavku. 1980. vojska je preuzela vlast na tri godine zbog žestokih sukoba između ljevičara i desničara, nakon kojih je ponovno uspostavljena demokracija. Iz tog razdoblja datira i aktualni turski ustav koji vojsci daje utjecaj i snagu, a koji Erdogan želi promijeniti.

Posljednji put vojska je intervenirala 1997., kada je prisilila islamsku koaliciju Necmettina Erbakana na ostavku. Vojska tada nije formalno preuzela vlast, nego je formiranje nove vlade prepustila političarima.