Plesovi tijekom Obona razlikovali su se od regije do regije, no u većini slučajeva zajedničko im je bilo udruživanje plesača u krugu oko visokog drvenog tornja rezerviranog za pjevača. Dio plesača pomicao se u smjeru kazaljke na satu, a dio suprotno, neprestano izmjenjujući strane. U trenu kada su tvorili krug, primicali su se drvenom tornju podižući ruke. Ples para para upravo ima taj element podignutih ruku, mogli bi smo čak reći da su ruke u zraku čitavo vrijeme.

Para para osamdesetih je nestao sa scene vrlo brzo, no ponovno se pojavio već krajem devedesetih zarazivši preko noći najpoznatije plesne klubove Tokija. Paralelno s Japanom, i Europa je doživljavala renesansu osamdesetih s Eurobeatom. Čak štoviše, poznati producenti ovog europskog glazbenog izričaja nisu propustili spomenuti da je upravo para para stil jedini koji može pratiti brzinu Eurobeata.

Kako se pleše para para? Samo ruke plešu, bio bi najjednostavniji odgovor. Ostatak tijela prati ritam melodije, ali ne sudjeluje pretjerano aktivno. Postoje i finese za rad nogu i pokrete glave, no ruke ostaju u prvom planu. Para para se pleše na mjestu, a pojedini plesači su udaljeni na razmak raširenih ruku. Plesači tako mogu plesati poredani u redove bez straha da će smetati jedni drugima.

Japanski proizvođač videoigara Konami izdao je čitavu seriju igara baziranu na ovom plesu pod imenom ParaParaParadise, a i mnogi japanski glazbenici obavezno na svojim nastupima otplešu bar jednu svoju pjesmu zajedno s fanovima u para para stilu. Od 2005. ples para para prisutan i na japanskoj nacionalnoj televiziji, najprestižniji TV šou programi uvijek se trude mnoštvo poznatih osoba natjerati na plesanje sa ostalim gostima u studiju.