Irska je jedina od 27 zemalja članica kojoj ustav nalaže da se o europskim ugovorima odlučuje na referendumu. Prvi put, 12. lipnja prošle godine protiv Lisabonskog ugovora glasovalo je 53,4 posto onih koji su izišli na referendum, a 46,6 bilo je za. Zadnja istraživanja javnog mnijenja pokazuju da se potpora Lisabonskom ugovoru kreće oko 55 posto, 27 posto Iraca namjerava glasovati protiv, a nešto manje od 20 posto je neodlučno.

Čelnici EU-a izrazili su spremnost da Irskoj daju jamstva kojima bi se otklonili strahovi birača uz uvjet da to ne otvara pitanje ponovne ratifikacije Lisabonskog ugovora u onim zemljama u kojima je to već učinjeno, a Dublin je tražio da ta jamstva budu pravno obvezujuća kako bi imao s čime ponovno izići pred birače i tražiti od njih da glasuju. Na sanitu u lipnju ove godine utvrđeno je da se ta jamstva ratificiraju kao protokol prvog pristupnog ugovora kod sljedećeg proširenja, a to će po svoj prilici biti pristupni ugovor s Hrvatskom, koji se mora ratificirati u svim zemljama članicama. Na taj se način izbjegava ponovna ratifikacija Lisabonskog ugovora u onim zemljama u kojima je to već učinjeno.

Dobije li Lisabonski ugovor potporu irskih birača, preostaje još dovršetak postupka ratifikacije u Poljskoj i Češkoj, u kojima su parlamenti dovršili ratifikacijski postupak, ali nedostaju još potpisi šefova država. Lisabonski ugovor, koji je u velikoj mjeri zadržao rješenja iz propalog europskog ustava, trebao bi osigurati lakše funkcioniranje Unije. Najvažnija promjena koju donosi odnosi se na način odlučivanja u Europskoj uniji. Uvodi se novi sustav dvostruke većine, što znači da je odluka prihvaćena ako za nju glasa 55 posto država članica, koje predstavljaju najmanje 65 posto građana Europske unije.

Druga velika novost jest uvođenje funkcije predsjednika Europskog vijeća na mandat od dvije i pol godine, umjesto sadašnjeg sustava rotirajućeg šestomjesečnog predsjedništva. Sustav rotirajućeg predsjedništva međutim ostaje kod ministarskih vijeća, osim kada je u pitanju Vijeće za opće i vanjske poslove kojim će predsjedavati Visoki predstavnik za vanjsku politiku. Ta osoba koja će ujedno biti i potpredsjednik Europske komisije bit će zadužena za vođenje vanjske politike Unije. To je, prema propalom Ustavu, trebao biti ministar vanjskih poslova EU-a, ali se odustalo od naziva ministar jer asocira na državu, a Britanija prije svega ne želi da EU ide u pravcu federacije.

Također je bitno smanjen broj područja o kojima se odlučuje konsenzusom i u kojima bi se ubuduće odluke donosile dvostrukom većinom.