Budući da se kozmička struktura H-ATLAS J142935.3-002836 nalazi vrlo daleko od Zemlje svjetlosti koja je zabilježila trenutke golemog sraza trebale su milijarde godina da stigne do nas.

Drevni prizor bilo bi nemoguće vidjeti bez efekta koji je poznat kao gravitacijska leća. Kada se između Zemlje i udaljenih objekata poslože neka tijela goleme mase ona savijaju putanju svjetlosti i djeluju poput povećala. No da bi gravitacijska leća funkcionirala poravnanje Zemlje, galaksije-leće i objekta koji se promatra mora biti savršeno.

'Ovakva slučajna poravnanja su rijetka i teško se otkrivaju', rekao je Hugo Messias, voditelj nove studije. 'Međutim, nova istraživanja pokazala su da se promatranja mogu mnogo efikasnije otkriti na infracrvenim i milimetarskim valnim duljinama.

U snimanju sudara galaksija, koje je izvedeno na krajnjim granicama mogućeg, znanstvenici su koristili više teleskopa kao što su Hubble i Spitzer u svemiru, te ALMA, Keck, i Very Large Array u raznim zemljama, koji su svi bili usmjereni prema istom objektu kako bi prikupili što više informacija.

Rezultat je gornja fotografija na kojoj se vidi sraz dviju galaksija u obliku diska. U istom procesu stvaraju se nove zvijezde. Na slici se vidi dijagonalni pojas nalik na Mliječnu stazu. Ovaj pojas je zapravo najbliža galaksija koja je poslužila kao gravitacijska leća.

Naša sudbina

Slična budućnost trebala bi kroz četiri milijarde godina zadesiti našu Mliječnu stazu i obližnju Andromedu koje se međusobno privlače i približavaju. Astronomi ističu da se u sudarima galaksija rijetko događaju izravni sudari zvijezda jer su one međusobno jako udaljene.

Primjerice najbliža zvijezda u Andromedi je Proxima Centauri. Kada bismo Sunce predstavili kao lopticu za stolni tenis, Proxima Centauri bi bila velika poput zrna graška udaljenog oko 1.100 km, a Mliječna staza oblak veličine 30 milijuna km. Čak i u središtu galaksije zvijezde su u prosjeku međusobno udaljene oko 160 milijardi km što je analogno ping pong lopticama razmještenim na razdaljinama od po 3,2 km.