Epicentar potresa koji se dogodio prije 111 godina, 'najvažnijeg potresa u povijesti čovječanstva', kako ga je nazvao dr. sc. Ivica Sović s Geofizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, bio je četrdesetak kilometara jugoistočno od Zagreba, blizu Pokupskoga.

Intenzitet tog potresa bio je procijenjen na VIII stupnjeva Mercallijeve ljestvice. Richterova ljestvica tada još nije postojala no kasnija istraživanja njegovu su magnitudu procijenili na 6 stupnjeva.

Cigle i kamenje padalo je tada s kuća, dok su one sklepane od hrastovih greda ostale pošteđene. Potres se snažno osjetio i u Zagrebu, gdje su dimnjaci padali sa zgrada. Kako obično biva, tlo se nije odmah smirilo pa je u sljedećim mjesecima zabilježeno još pet snažnih podrhtavanja tla.

'Pokupski drmeš', odnosno potres s početka 20. stoljeća nije bio bi prvi ni zadnji, ni najjači ni najslabiji, ni na ovom području ni šire, pa ga opet stručnjaci nazivaju najvažnijim u povijesti. Za to postoji dobar razlog. Naime, proučavajući potres koji je te 1909. zatresao Pokupsko, čuveni hrvatski geofizičar, meteorolog i seizmolog Andrija Mohorovičić došao je do svog epohalnog otkrića.

Mohorovičić je potrese počeo proučavati nakon snažnog potresa koji je Zagreb pogodio 1880. Početkom 20. stoljeća postavio je u Zagrebu seizmološku postaju, opremljenu najmodernijim seizmografima. Napisao je i rad 'Djelovanje potresa na zgrade', u kojem je upozorio na nužnost pridržavanja posebnih propisa pri gradnji zgrada u potresnom području.

Proučavajući podatke o više potresa, pridonio je razvoju postupka određivanja epicentra potresa, predložio konstrukciju novog seizmografa za bilježenje horizontalnih gibanja tla. I ono najvažnije, proučavanjem pokupskog potresa otkrio je diskontinuitet u Zemljinoj kori.

Usporedio je seizmograme, zabilježene u Zagrebu i u mnogim europskim seizmološkim postajama i odredio hipocentar tek kada je odustao od pretpostavke da se potresni valovi šire jednolikom brzinom. Izradio je hodokrone, krivulje koje pokazuju ovisnost vremena širenja potresnoga vala o udaljenosti od epicentra.

Opažanje da su do seizmičkih postaja koje su se nalazile na udaljenosti većoj od 200 km potresni valovi stigli brže nego što se očekivalo protumačio je većom brzinom širenja kroz dublji sloj.

Mohorovičić je tada zaključio da Zemlja nije homogena, da u nekoj dubini postoji ploha kroz koje se valovi rasprostiru različitim brzinama. Zbog manjkavih podataka naš je znanstvenik bio precijenio debljinu kore u tom području, ali osnova ideja je ostala ista.

Dugogodišnjim proučavanjem prikupljenih podataka o pokupskom potresu iz 1909. Mohorovičić je utvrdio da brzina longitudinalnog vala kontinuirano raste s dubinom. Brzina uz površinu zemlje iznosi 5,53 km/s, a u dubini od 54 km na dnu Zemljine kore iznosi 5,68 km/s, gdje na prijelazu u plašt naglo poraste na 7. 75 km/ s. Ta granična ploha zove se Mohorovičićevim diskontinuitetom.

Mnogobrojna kasnija istraživanja potvrdila su postojanje granične plohe najgornjeg dijela Zemlje i u drugim područjima našeg planeta pa je ta ploha nazvana Mohorovičićev diskontinuitet ili Moho. Pokazalo se da debljina Zemljine kore, odnosno dubina Mohorovičićeva diskontinuiteta, varira od mjesta do mjesta.

Podno planinskih lanaca doseže dubinu i do 90 km, ispod dubokih oceana nalazi se na dubini od pet do 10 km, a u prosjeku se nalazi 33 km ispod Zemljine površine. U Hrvatskoj najdublji je ispod Velebita i Dinare, oko 42 km, a najplići ispod južnog Jadrana i istočne Slavonije - 25 kilometra.