Srbija je jedina postkomunistička zemlja u kojoj je na djelu politička restauracija i zemlja koja je nakon gotovo stotinu godina u Europu vratila despotski režim, ocjena je politološke analize u novom broju znanstvenog časopisa Tragovi
Profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu Milan Podunavac srpski režim od 1989. do danas naziva 'novim despotizmom', iz koga izuzima vladavinu Zorana Đinđića i sljedbenika.
Srbija je imala nesreću da je u posljednjih pedeset godina porodila dva najregresivnija režima u suvremenoj Evropi i jedina je postkomunistička zemlja u kojoj je na djelu politička restauracija, smatra stručnjak za suvremene političke teorije Milan Podunavac.
Despocija je naziv na neograničenu i samovoljnu vladavinu despota, koji je bio i naslov nekih srpskih vladara krajem 14. i u 15. stoljeću.
Podunavac objašnjava da je 'nova despotija' kvazilegitimna vladavina koja potiče javne poroke poput korupcije, podmićivanja, laži i rasprodaje javnih sinekura te razara javne vrline građanske participacije i hrabrosti. Ona počiva na kulturi straha, a strukturne principe straha, sile, nesigurnosti i nestabilnosti prikriva prividom slobode, ustanova i stabilnosti, kaže se u članku trećeg broja Tragova, interdisciplinarnog časopisa „za srpske i hrvatske teme“ Srpskog narodnog vijeća i Arhiva Srba u Hrvatskoj.
U 'novoj despotiji' razorene su granice između javnog i privatnog, tajnog i javnog, formalnih i neformalnih pravila, oficijelnog i neoficijelnog društva, a političke i pravne procedure supstituiraju se permanentnim “populističkim apelom” vođe, kaže se.
Političko vodstvo Srbije nije razumjelo pad Berlinskog zida 1989. a razdoblje 'nove despotije' bilo je prekinuto vremenom Zorana Đinđića, za koga je nakon pada Miloševićevog režima 5. listopada 2000., temeljno pitanje bilo 'kako da Srbija postane normalna država'.
Đinđić je zatekao razoreno političko tijelo Srbije, morao je brzo obnoviti državu i političke institucija jer su poluge 'staroga režima' bile prejake, u čemu se morao osloniti na politička sredstva i alate, kaže Podunavac.
U takvim okolnostima Đinđić je razvio osobitu formu 'kabinetske diktature' i pokazao nepovjerenje u parlament, a njegovo razumijevanje političkog radikalizma Podunavac je ocijenio bliskim 'jakobinizmu'.
Koliko je Đinđić bio u pravu govori činjenica da je Srbija u momentu njegovog ubojstva i dalje očigledno bila 'dualna država' s dva paralelna centra moći: jednim u Kuli, koji simbolizira 'crvene beretke' i drugim u Nemanjinoj koji oličava 'oficijelnu političku vlast', kaže se u članku.
Politička restauracija
Neravnoteža liberalnih i demokratskih alata Đinđićeva ustava dovela je do sve naglašenije uloge izvaninstitucionalnih faktora. Đinđićev nasljednik na čelu stranke bio je Boris Tadić, koji bio predsjednik Srbije od 2004. do 2012. godine. Za to vrijeme jačaju akteri 'staroga režima', koji nakon izbora 2012. godine vraćaju Srbiju u političku restauraciju, ističe Podunavac.
Treći broj Tragova donosi još osam radova među kojima dva znanstvena, a među njima pregledni rad povjesničarke Branke Boban o stavovima hrvatske političke elite prema stvaranju jugoslavenske države.
Hrvatski sabor jednoglasno je 26. listopada 1918. donio odluku o stvaranju nove jugoslavenske države, a svi značajniji političari, osim pravaša, mislili su da je stvaranje te države najbolje rješenje za Hrvate i sve južnoslavenske narode koji su ušli u nju. Oni su bili svjesni da će trebati mnogo napora i rada da ta država postane barem donekle slična onoj koju su nekada mladenački sanjali, kaže se u zaključku teksta Branke Boban.
Hrvatski političari svih orijentacija su 1918. smatrali da su Slovenci, Hrvati i Srbi jedan narod s tri imena i da je ujedinjenje prirodan proces, Međutim, razlikovali su se po shvaćanju znači li to da se odmah stvara i nova jugoslavenska nacija ili da se njihovi odnosi zasnivaju na poštovanju dotadašnjih kulturnih, vjerskih i državnopravnih tradicija, te da treba prepustiti zajedničkom životu da postupno harmoniziranjem stvara novu zajednicu, kaže se.
No, ističe povjesničarka, već tijekom studenog i prosinca 1918. predstavnici niza stranaka u Hrvatskoj bili su zabrinuti zbog nasilja u vrijeme proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a od manifestacija oduševljenja u vrijeme djelovanja Nacionalnog vijeća SHS već tada nije bilo ostalo gotovo ništa.
