O onom možda malo manje očitom razlogu zašto je youtube-trijumf Psyja nad Justinom Bieberom vrijedan slavlja...
Ako ste u bilo kojem trenutku ove godine bacili pogled na listu najprodavanijih albuma u Hrvatskoj, mogli ste uočiti hrpu oldtajmerskih best-ofova i izvođača 'za zreliju ekipu', čiju bi paradu tek tu i tamo prekinuli... Justin Bieber ili One Direction.
'Take Me Home' ovih potonjih je, štoviše, službeno najbrže prodavani album u Hrvatskoj u 2012: kao što vijest kaže, u prvih deset minuta u CD shopu Croatia Records prodano je... 'čak 25 CD-ova!'
Je presmiješna brojka, no isto je indikativno kako čak i u ovoj zemlji, u kojoj CD-e kupuje još manje-više jedino starudija koja ili ne zna za torente, ili nema volje za bakćati se s 'tim modernim sranjima' – tzv. teen-idoli i dalje mogu računati na novčanu potporu svoje mlađahne publike. (Kažem 'tzv' jer se često ovlaš barata s tezom kako takve najviše obožavaju tinejdžerke, dok se zapravo u stvarnosti većina tinejdžerki, od cca 15 godina pa naviše, srami boybandova koje su donedavno obožavale dok one još novije – najblaže rečeno – ne mogu smisliti!)
Nema fanatičnosti do fanatičnosti obožavateljica aktualnih boy-senzacija, a za to nema boljeg primjera od Justina Biebera – čiji je 'Baby' bio najgledaniji klip u povijesti youtubea skoro pa dvije i pol godine (!), sve dok ga prije nekoliko dana s trona nije svrgnuo nezaustavljivi 'Gangnam Style.'
Justinovom view countu nisu pomogle čak ni horde hejtera što su, tjednima ususret ustoličenju novog kralja, masovno klikali na 'Baby' čisto da bi se naslađivali!
Jest da 'Baby' osobno volim više od 'Gangnama' (kojeg isto volim, da ne bude zabune), no svejedno mi je... drago što je Psy trijumfirao, i mislim da je to pošteno!
Zašto mi je drago, i zašto mislim da je pošteno? Pa...
Za mene je jedina smislena definicija popa otprlike – ona da je to glazba koja je najviše popularna među najširim slojevima publike što koliko-toliko aktivno prati novu glazbu... Mada, naravno, priznajem da definicija jest dosta bazična i manjkava: naprimjer, pop-hitovi prerastaju u pop-evergreene uvelike uz pomoć publike koja je prestala aktivno pratiti novu glazbu, a i to s 'najširim slojevima' je problematičnije nego što se na prvi pogled čini jer...
Pa, koliko god ogromne bile globalne armije beliebera i directionera, one su više demografski homogeni kultovi negoli istinski presjek najširih slojeva publike koja manje ili više aktivno prati novu glazbu (a.k.a. mladeži)! Mislim, Justina i 1D nećete čuti praktički ni u jednom klubu; nećete ih baš nešto čuti ni na radiju, urednici ih obično izbjegavaju baš zato što, daleko više od bilo koje druge sorte pop-izvođača, navlače gnijev onih što im nisu skloni (Justin se iz 'teen'-geta počeo izvlačiti tek nedavno, otkad je otpočeo neminovnu transformaciju u Justina Bieberlakea).
Možda viđate često njihova lica, nalijećete na tračeve i vijestice o njima, ali... Ako niste osnovoškolac, njihova muzika definitivno nije nešto što vas zaskače iz svakog ugla, nije nešto od čega teško možete pobjeći – za razliku od najvećih, najčistokrvnijih pop-hitova kao što je, eto, 'Gangnam Style.'
Jest da je mlađarija što lijepi postere na zid i ispisuje imena svojih miljenika na pernice (jel se to još radi? JEL POSTOJE JOŠ UOPĆE PERNICE IL SAD SVI TO SAMO TIPKAJU AJFONOVE I ŠTATIJAZNAM?!? NEMAM POJMA LOL OLD!!!!) motor-pokretač popa i da bez njih cijela ta priča ne bi bila ni približno toliko živahna, no opet, pop pripada – svima, a ne samo njima!
Pop pripada ne samo onima koji su izlizali 'Gangnam Style' do besvijesti, nego - i onima kojima su samo jedan-dva puta kliknuli na video čisto da vide oko čega je tolika strka, i onima kojima su bili napetiji popratni animirani gifovi, i onima koji si ne bi nikad pustili stvar čisto za svoj gušt ali će rado zakonjušati put podija čim čuju prve taktove, i onima skroz indiferentnima na čijem se radaru pop pojavi jedino kad je jedino baš toliko sveprisutan, i tako dalje, i tako dalje...
To što mi se sviđa 'Gangnam Style' je nešto što dijelim s hrpom najrazličitijih mogućih ljudi, što me na jedan mali, ali sladak način povezuje sa svima njima: to je ta čudesna moć popa, što je u stanju, tu i tamo, na barem pokoji trenutak, stvoriti iluziju utopijskog zajedništva svih i svakoga. Dok me to što mi se sviđa 'Baby' povezuje samo s... nekom tamo sektaškom spikom.
