Ovih dana ponovo je aktualizirana porezna reforma. Koliko sam samo poreznih reformi preživio, stresem se na sami spomen reformi. Ne zato što smatram da reforme nisu dobre i nužne, nego zato što se u Hrvatskoj živi u konstantnoj reformi koja zapravo i nije reforma ičeg ozbiljnog. Sve mi to sliči na farbanje trulog auta koji treba na brzinu podvaliti naivnom kupcu.

Niti će taj auto trajno usrećiti kupca niti prodavatelja. Prodavatelj će moći na janjetinu nakon što je uvalio kramu naivnom kupcu, ali postoji ozbiljan problem da mu sutra taj revoltirani kupac bane na vrata. A onda su svakakvi scenariji mogući, prodavatelj se samo treba nadati da kupac nema PTSP ili da nije ekstremno nasilan. Jer njegov bijes bit će opravdan.

Kako bilo da bilo, prodavatelju bi prava reforma trulog lima na vozilu i iskreno pojašnjenje kupcu kakav je zahvat napravljen i kako je kvalitetno napravljen, bila daleko bolje rješenje. Dodatno, davanje nekog ozbiljnog jamstva kupcu bi ulilo povjerenje da ne kupuje 'mačka u vreći'. No i kupci iz ove priče vole kraće puteve i brza rješenja. Vole jeftine kredite, nadaju se dobitku na lotu, očekuju da će netko potezom pera ili čarobnim štapićem, u trenu riješiti sve dugove koje su godinama gomilali. Pa su i kupci skloni vjerovati obećanjima prodavatelja, iako u dubini duše znaju da ne mogu kupiti automobil takvih karakteristika koje prodavatelj nabraja, za tako nisku cijenu. Znaju oni da je posrijedi neka prijevara, ali želja za nadrealno dobrim i lakim rješenjem jača je od njih samih.

Pa tako vjerujemo da će jedna mala promjena u poreznom sustavu popraviti sve loše što radimo desetke godina. Kao što ni krizni porez Jadranke Kosor nije riješio krizu, kao što ni oslobođenje dva posto doprinosa za zdravstvo i oslobođenje poreza za reinvestiranu (i u kapital upisanu – ovo je bitno naglasiti jer se time nepotrebno povećao trošak malim poduzetnicima i time im se efekt ovog poreznog zaklona za manje iznose dobiti – ispod 100.000 kn - u potpunosti izgubio) dobit nije potaklo investicije, kao što ni igranje s poreznom stopom PDV-a na turizam nije potaklo horde turista da dođu na Jadran niti strane investitore da stanu u red s torbama novca, tako ni ovaj mali pomak u oporezivanju plaća neće povećati potrošnju - do razine koja bi pokrenula gospodarstvo. Svaka od tih mjera imala je svoj kratkoročni smisao, ali na srednji ili duži rok ni jedna nije opstala. Kumulativni utjecaj svih tih mjera je jedini jasan i mjerljiv. Nesigurnost. Nemogućnost planiranja. I kao krajnji rezultat – izostanak investicija. Ništa ne plaši kapital više od straha od stalne promjene. Stalne promjene koju diskreciono donose državni dužnosnici koji u pravilu ne traju puno duže od porezne mini reforme, koju predlože i provedu. Uzburkaju i pokupe se. A investitor ostaje, jer njegov mandat nije četiri godine. Ako je došao na četiri godine ili manje - onda je on spekulant, ne investitor, jer povrati investicija u tim rokovima su manje izgledni od šake u glavu onog kupca trulog automobila.

Investicije, koje toliko žarko želimo, neće doći. Investitori kakve bismo mi željeli, u Hrvatsku neće doći. Neće doći jer se mi toliko trudimo ušminkati naš truli Yugo45. Četrdeset godina znamo da trebamo kupiti novi auto, ali mi tvrdoglavo vozimo našeg jugića i šminkamo ga. Ulupali smo u njega para koliko bi koštalo 10 novih, daleko boljih vozila. Ali mi volimo voziti ono kako smo navikli, a radikalne promjene nećemo, više volimo lažnu sigurnost poznatog okruženja.

Nećemo radikalne rezove. Nećemo automatski mjenjač, jer smo se navikli na manualni. Što ćemo s lijevom nogom? Pa nećemo je radikalno rezati, iako nam ona ne treba kod automatskog mjenjača. Htjeli bismo mi automatski klima uređaj, ali da se on pripaše i montira u jugića. Pa kad nam on zauzme cijelo zadnje sjedalo, a i ne hladi baš dobro, onda se ljutimo na proizvođača. Koji nam je odmah rekao da to i neće baš ići, ali mi znamo bolje. Jer on je stranac. I što taj stranac zna o jugiću. Znamo mi bolje.

Najavljena porezna izmjena – smanjenje nameta na plaće - izuzetno je korisna i dobrodošla. Ona radi dvije stvari koje i poduzetnici i analitičari zazivaju već nekoliko desetaka godina. Smanjuje trošak rada i oslobađa više novca za potrošnju. Smanjenjem troška rada povećava se konkurentnost ono malo preživjele industrije (kolege na FB će pitati s velikom dozom ironije – Koje industrije?) i oslobađa se novac sloju ljudi koji želi i može potrošiti. Gdje potrošiti? Uglavnom u Hrvatskoj. Kolanjem tih sredstava će se prikupiti PDV stopa koja je u Hrvatskoj prilično visoka, što će dio novca odmah vratiti u proračun.

No to našoj državi, lažljivom i prefriganom prodavaču automobila, nije dovoljno. On zna da njemu za mjesečne troškove treba više. Jer ni ovo što do sad uzima, farbanjem trulih automobila i pronalaskom naivnih kupaca, nije dosta. I umjesto da sagleda troškovnu stranu, on gleda kako će pronaći nove prihode. Kako ne zna proizvesti novi automobil, kako ne zna ni ustrojiti pristojan salon za prodaju rabljenih automobila s jamstvom, kako je godinama navikao živjeti od danas do sutra i kako zna da će njegova briga uvijek prijeći na drugoga istekom mandata, on traži kako će nekog od postojećih naivaca, koji su osuđeni na kupnju kod njega, dodatno zavaljati. I sine mu spasonosna ideja. Nešto što smo pred dvije godine dodali u standardnu opremu, sada opet naplatimo. Ne koliko je prije koštalo, nego malo više. Pritom se izgalamimo na kupca da on ionako nije koristio taj desni retrovizor. Taj desni retrovizor koju mu je prodavatelj, milošću svojom, poklonio – nije doveo do značajnog smanjenja sudara prilikom prestrojavanja u desno. Nema veze što prodavatelj nema egzaktne pokazatelje. On zna glavnu stvar – nema dosta prihoda i prihode mora povećati. Neće valjda rezati troškove, kad u njegovu toru ima još ovaca za šišanje. Dok god ima mogućnost natjerati kupca da mu za lošu uslugu (koju svih ovih godina nije značajno poboljšao) izdvoji više novca, koji mu je poticaj za ulaziti u teške rezove i smanjenje troškova?

Tako se ponaša i naša država. Kao loš diler polovnih automobila, kao uvaljivač kojem je bitno učiniti kupca sretnim jedan trenutak, a ne brinuti o dugoročnoj suradnji. Bitno da smo danas napunili kasu. Bitno da danas imamo ruke u zraku. To što naš ofucani autosalon ide sve više u dug i što je bankrot neizbježan – nećemo nikome reći. Nego ćemo posuditi novac, napraviti veliku feštu, pozvati sve predstavnike kupaca, podijeliti im sitne poklone, prikazati šarenu prezentaciju u kojoj sebe i njih uvjeravamo u ono što znamo da je neostvarivo, podmitit ćemo ih na svaki način kako bi nam dali povjerenje barem još četiri godine. A onda, kad isključe struju, vodu i grijanje, kad ljutiti kupci krenu razbijati izloge tražeći povrat zbog loše robe koju smo im uvaljivali godinama, kad zaposlenici autosalona zaključaju direktore u kancelariju i kad se u sve uključe zaštitari, pa policija i na kraju sudstvo – autosalon će u stečaj. A u stečaju dođe neki čudan lik, najčešće čudnog i stranog imena. Naš ponos, naš autosalon, koji je u našim snovima još sjajan i lijep, on kupi za malu lovu. I bude nam svima gazda.