Britanska vanjska politika se očito ne može odlučiti da li bacati bombe ili se ispričavati. Najbolje oboje. David Cameron se nakon nedavnog posjeta Kuvajtu i žaljenja što je Velika Britanija u novijoj povijesti podržavala represivne režime sada obreo u Pakistanu, gdje također moli za oprost zbog negdašnje otočke politike koja je djelomično odgovorna za spor i ratove oko Kašmira. U isto vrijeme, doma ga dočekuju na nož jer licemjerno prodaje strancima što žele čuti i blati povijest na koju trebaju biti ponosni
Velike nacije rade velike gafove i zapravo je teško navigati između ponosa, osjećaja odgovornosti i osjećaja krivnje. Sve se to nekako izmiješalo u službenim posjetima Davida Camerona Srednjem istoku gdje je nekada kolonijalna velesila radila reda i crtala granice, baš kao i na azijskom kontinentu, u slučaju Indije i Pakistana. Britanski se premijer distancirao od imperijalne povijesti svoje zemlje u najnovijem posjetu Pakistanu i priznao odgovornost otočke kraljevine u mnogim povijesnim problemima vezanim za regiju.
Slično je postupio i u Kuvajtu gdje je odjeknula izjava kako ideja da su arapski narodi nezreli za demokraciju graniči s rasizmom te da je izbor između podržavanja represivnih režima i nestabilnosti regije zapravo lažan.
No na domaćem terenu nemaju previše razumijevanja za premijersko talasanje. 'Radi se o tipičnom shizofrenom ponašanju prema bivšim kolonijama gdje se miješa sram i ponos oko prošlosti. Cameronova koalicija je najavila velike ambicije što se tiče novog Commonwealtha i trebalo bi nam prestati biti neugodno zbog kolonijalne prošlosti. Zadaća je pomoći nekadašnjim kolonijama da poboljšaju stanje ljudskih prava', izjavila je Daisy Cooper, šefica instituta za studij politike Commonwealtha.
Nije jedina kojoj ide na živce Cameronovo posipanje pepelom u arapskom i muslimanskom svijetu. Kritikama se pridružuju i laburisti poput zastupnika i povjesničara Tristrama Hunta koji će reći da je užasno naivno držati Veliku Britaniju odgovornom za svjetske probleme unazad pedesetak godina.
Naivno ili ne, nisu se drukčije ponašali niti Gordon Brown niti Tony Blair kada su se ispričavali za irsku glad sredinom 19. stoljeća, trgovinu afričkim robovima ili prisilnu deportaciju desetaka tisuća britanske djece u Australiju između 1920. i 1960.
Nema tu ništa politički sporno. Cameron bi sada htio sudjelovati u rješavanju spora Indije i Pakistana oko kašmirske regije, baš kao što je vikont Radcliffe pomogao da se isti spor stvori, crtajući granicu 1947. godine i stavljajući – uz zalaganje hidnuskog upravitelja Hari Singha - pod indijsku administraciju regiju gusto napučenu Muslimanima kulturno i povijesno povezanima s Pakistanom. Otada do danas oko Kašmira su odrađena tri rata.
Postoje povjesničari koji Britaniju terete i za zametanje izraelsko-palestinskog sukoba 1917. kada je na Otoku odlučeno da se treba stvoriti nacionalni dom za židovski narod na teritoriju tadašnje Palestine.
Čitava priča s isprikama zapravo su besplatni politički poeni, bilo da ih iskazuje Cameron za imperijalnu dominaciju nekadašnjim kolonijama, bilo, recimo, papa za povijesne lapsuse Katoličke crkve. Ne koštaju ništa, s obzirom da se ne radi o direktnoj odgovornosti onog tko se ispričava, a donose stanoviti moralni kredit, koliko god neznatan bio. Sve skupa postaje još smješnije imamo li u vidu da će nekadašnja britanska kolonija Indija, ukoliko se nastave sadašnji trendovi rasta, za nekoliko desetljeća postati ekonomska velesila i daleko nadmašiti riznicu Cameronovih nasljednika. Da ne spominjemo kako je indikativno što su u obranu ponosa britanske povijesti ustali praktički ljudi iz čitavog političkog spektra. Njima ne treba desnica za busanje u nacionalna prsa. Tako to očito ide s velikim nacijama.
