Ljudi ne vole promjene. Što su stariji, to je izraženije. Iskustvo im govori da su promjene potrebne, oni ih javno zagovaraju, ali duboko u sebi strah je sve jači i jači. Tako mi u Hrvatskoj stalno pričamo o promjenama, ali promjene koje treba provoditi uvijek i samo na drugima. Sebe ćemo mijenjati. Hoćemo. Samo, još prije moramo mijenjati ovo. I ovog. I ove. I još to. Onda ćemo mi doći na red. Ali red nikako da dođe. Jer prethodni se nisu promijenili onako kako mi mislimo da treba.

Tako nam je i sa zakonima, pogotovo onim koji reguliraju gospodarstvo. Imamo zakon. Koji ne poštujemo. Ni oni koji ga donose, ni oni na koje se cilja donošenjem. Pa onda radimo drugi. Bolji. Koji unaprijed znamo da nećemo poštovati.

Imamo tako Zakon o radu koji je zamišljen kako bi se neodgovorna tajkunčad privela redu. Pritom je zaboravljeno da sama država, tvrtke i ustanove u njezinu vlasništvu ne mogu i ne žele mijenjati svoje navike. Koliko vas radi u državnoj službi na određeno vrijeme? Iako u zakonu jasno piše da je rad na određeno samo iznimka. Koliko vas radi u državnim firmama na određeno vrijeme a dulje od zakonom propisanog roka? Koliko vas u javnom sektoru radi prekovremeno, ali za to nije plaćen? Koliko vas iz noćne smjene na državnoj televiziji, radiopostajama, bolnicama i ostalim službama dolazi ujutro na posao, nemajući propisani dnevni odmor? Koliko vas u državnoj službi čita ovaj tekst, sjedeći na potrganoj stolici, bez naslona za ruke, blejeći u stari katodni monitor koji nije pod ispravnim kutom u odnosu na oči, u sobi zidova koji odavno nisu bijeli, pod svjetlom koje nije odgovarajuće jakosti? Sve su to ozbiljni prekršaji, prekršaji iz seta tisuća zakona koji poslodavci moraju poštovati. I zbog kršenja kojih plaćaju velike kazne.

Propisi se mijenjaju kao na traci. Izmjenama propisa pokušavamo popraviti stanje. Kao da će dodatak još jedne alineje, paragrafa, stavka ili cijelog pravilnika natjerati poduzetnika koji je i dosad bio izvan svih zakonskih odredbi da svoje postupanje uskladi s još rigidnijom odredbom? Neće. Jer on je lopov, ne poduzetnik. No onom tko je jedva uspio zadovoljiti postojeće, izmjena će prouzročiti novi rizik, nesigurnost i troškove.

Sve to je najočitije u čestim izmjenama poreznih zakona. Porez i način obračuna istog te sve kombinacije vezane za plaćanje poreza su jedna od važnijih stavki poslovanja. Državi su bitni radi stabilnosti i visine prihoda, poduzetniku radi ispravnog planiranja troškova poslovanja. Česte promjene porezne politike djeluju ubitačnije na investicije i na cjelokupno gospodarstvo od ukupne visine poreznog opterećenja. Investicije su zametak iz kojeg se kasnije razvija gospodarstvo. Naši (pre)revni državni službenici očito nemaju prigovor savjesti kad propisima ubijaju investicije.

Političari nikako ne mogu razumjeti, a razlog je možda i taj što većinom nikad nisu bili ozbiljni poduzetnici, činjenicu kako se porezne promjene moraju uvijek donositi koordinirano i u paketu te njihovo donošenje treba biti potpuno obrazloženo i poduzetnicima na koje se odnose razumljivo. Jednostavnost je ključ. Kompliciranih se stvari ljudi boje. Najveći strah ostavlja prazan prostor. Mogućnost diskrecijske odluke jedne strane. Najavite li (kao ovih dana) da ćete uz već najavljene promjene poreznog sustava naknadno (ne precizirajući kada) odraditi još neke prilagodbe i donijeti mjere kojima ćete jedinicama lokalne samouprave nadoknaditi nešto – dobivate dodatnu dozu nesigurnosti. Kao da nogometni sudac kaže da će tijekom drugog poluvremena (možda) odlučiti hoće li prelazak lopte preko crte tretirati kao aut ili ne.
Primjer – ako imate neka sredstva i želite ih oročiti u banci, a niste ekonomski virtuoz – tražit ćete fiksnu kamatnu stopu, razumljive uvjete oročenja i jamstva da će vaš novac očuvati vrijednost te da će vam biti dostupan sukladno ugovorenom. Komplicirane jednadžbe računanja će vas obeshrabriti od predaje štednje u banku. Tako je i s ulaganjem. Imate neki novac. Teško ste ga stekli i draga vam je uspomena. Sad taj novac morate ubaciti u nešto potpuno nesigurno. Što je nesigurnije, manja je šansa da ćete se odlučiti rastati se od njega, očekujući da će se za desetak godina vratiti vodeći za rukom kćer Ekstra Profitku.

Želite znati koliko ćete imati troška, jer u svakom poslovanju troškovi su vam nešto puno sigurnije od prihoda. Prihoda možda i bude, ali troškova će biti sigurno. Stoga je ključno znati kakve troškove možete očekivati. Porezi i davanja državi su jedan od većih troškova, stoga su oni bitni za kalkulaciju. Većinu ključnih troškova možete regulirati ugovorom. Sklopite ugovor o najmu prostora na pet godina s cijenom kvadrata od X kuna. Ako ste napravili iole dobar ugovor – najmodavac neće moći mijenjati cijenu i znati ćete planirati. Opremu kupite po poznatom trošku ili uzmete u leasing po jasnim uvjetima (ako niste pretjerano naivni). Plaće su sljedeći bitan trošak. Ugovorom definirate iznos plaće i znate mjesečni trošak. No samo oko pola plaće je ono na što utječete vi i vaš zaposlenik, pogotovo zato što se u Hrvatskoj plaće percipiraju kao neto iznos koji zaposlenik dobije na tekući račun. Tko zna kolika mu je prošli mjesec bila bruto plaća bez gledanja u platnu listu? Porezi, doprinosi, naknade i sve što plaćate državi trošak je koji, ako ga ne planirate pravilno, vašu Extra Profitku lako uda za Veliki Dug i, umjesto povrata uloženog, pristojan bankar vas pozove da predate ključeve kuće ili stana.

U samo nekoliko godina imali smo nekoliko ozbiljnih promjena u poreznom sustavu. Smanjene stope doprinosa za zdravstvo, promjene stopa PDV-a (turizam), promjene poreznih tretmana automobila i reprezentacije, promjene ukupne stope poreza na dobit, promjene tretmana akontacija poreza na dobit... Sad su najavljene nove promjene. Smjer promjena je dobar. Smanjenje ukupnog opterećenja na plaće odličan je potez iako će kritičari, zbog vremena donošenja, reći da je više predizborni nego poticajan. No, kako bilo da bilo, svaka kuna koja ostane zaposlenicima u džepu, a ne ode u vječno gladnu državnu blagajnu potez je koji pozdravljam.

Porez na kamate nešto je što je trebalo odavno uvesti. On je jasan, transparentan, postoje osnove za lako i brzo uvođenje (za razliku od poreza na nekretnine). I kao metoda punjenja kase legitiman je. Brine me razmišljanje da će to biti poticaj investicijama. No ako smatrate da ćete kaznama za tvrtke koje ne nađu zaposlenje invalidu potaknuti zapošljavanje invalida, onda mi je razumljivo i razmišljanje da se kaznom na štednju novac tjera u investicije. No, IMHO, to razmišljanje duboko je pogrešno, a to tvrdim kao netko tko: a) investira, b) štedi i c) zapošljava teško zapošljive skupine.

Slično je i s najavljenim izmjenama poreza na dobit. Naši birokrati mislili su da ako nas olakšicom motiviraju zadržati dobit (i upišemo je u kapital, što su nas bez stvarne potrebe natjerali) da će time povećati investicije. Zato što tako piše u nekim knjigama. Iz ekonomije. Koje smo nekad čitali na faksu. Ali faks smo davno završili, a danas se čita više s interneta nego iz tih knjiga. Uspjeli su samo povećati prihode – javnim bilježnicima i revizorima, koji su potrebni kako bi nam dobit upisali u kapital. Uspjeli su dodatno zatrpati već zatrpane trgovačke sudove. Uspjeli su proračunu smanjiti prihod, a rezultat je izostao. Zašto? Pa naravno, zato što zli poduzetnici ne žele investirati taj novac. A prilika je toliko. Viđe kataloga, viđe investicijskih studija. Viđe strategija i akcijskih planova. A oni, zli kakvi jesu, neće, pa neće.

Stoga će, sukladno novim izmjenama, poduzetničad i menadžerščad biti obvezana da zadržanu dobit i investira. Ne jednom, kad i država ili njezine tvrtke investiraju u Plomin C, Južni tok ili LNG terminal. Nego odmah, u vremenskom razdoblju na koje se oslobođenje odnosi. I morat će to dokumentirat revnom službeniku. Jasno je da će to biti mjera koja će nas potaknuti. Da isplatimo tko još ima što od dobiti, platimo što poreza platit treba i zbrišemo. Jer u zemlji u kojoj ni država u nekoliko godina ne uspije investirati ni u što smisleno, očekivati od poslodavca da u nekom zadanom roku investira, pod prisilom povećanog poreza, naprosto je nerealno. Razmišljanje da smo mi suzdržani od investiranja jer tako želimo i da će nas prisiliti na to, umjesto da srede rashodovnu stranu i smanje trošak i opterećenje kojim koče kompletno gospodarstvo najgori je vid negiranja potrebe za promjenom. Ne poreznog sustava ili poduzetnika, već promjene koja kreće od njih samih. To je mentalitet koji prevladava u onima koji sjede u upravi i koji nisu osjetili teret krize. Njima su drugi krivi.

Smanjenje barijera, pojednostavljenje procedura, smanjenje troškova i direktni te indirektni poticaji (poticaji namjerno na zadnjem mjestu) daju bolji učinak. Znam da se naši birokrati neće složiti. Jer oni misle da su nas već potakli, a rezultate im nismo dali. Ne kuže oni da njihovi poticaji pogađaju istom preciznošću kojom smo onomad, kao klinci u srednjoj školi, na obrani i zaštiti pucali iz tandžare. Tjeralo nas sve, čak i djevojčice koje su bile tek nešto teže od puške. Pucalo se, ali se pogodilo rijetko. Mahom slučajno. Nekad i uz pomoć profesora, jer trebalo je zadovoljiti formu. Rezultat je bio priličan trošak, bol u ramenu i ispunjen nastavni plan. Plan i program, kako onda, tako i sad, bijahu ispunjeni. Mete su druge, mentalitet službenika ostao je isti.