Ne znam baš mnogo o Gunji i njenim stanovnicima, ali ono što znam puno je lijepih uspomena. Od onih prvih što me vežu uz srednju školu i učenicu iz razreda što je autobusom, umjesto u obližnje Brčko, putovala u Županju, pa sve do dvadesetih godina, kad sam se zaljubila. Moglo bi se reći da me zaljubljenost, na sebi svojstven način, spojila s Gunjom.

Baš kao i brak, jer čitave generacije moje nove obitelji i sva rodbina godinama su živjeli u tom melting-potu na granici. Od prvog posjeta Gunji postala sam dio njih, objeručke su me prihvatili kao svoju, odrađivali smo zajedno i pričesti, i krizme, i kirbaje, i svatove; plesali valcere u dvorištima koja su sada pod muljem i patnjom, pjevali tamburaške šlagere, jeli kolače i masnice s orasima. Ali isto tako plakali su sa mnom kad mi je tata umro, a i ja sam plakala s njima na gunjanskom groblju.
335329,335961,335766,335729
I sada plačem. Ne samo s njima, koje poznajem već desetak godina, već i sa svim uništenim mjestima. Sa svim razorenim domovima i raseljenim obiteljima. I taj osjećaj nemoći i tuge pokušavam ublažiti na papiru. Neka ga svi vide i osjete. Baš kao što želim da svi vide te užasne prizore, sve te fotografije i izvještaje s terena, jer mnogima su oni tek udaljena slika nesreće, baš kao što su to nama bili prizori iz New Orleansa ili Južne Amerike i Indonezije, a onim drugima, ljudima što žive u ovoj potopnoj situaciji, to je surova stvarnost u kojoj se svakog jutra bude, pod nekim novim, nepoznatim krovom, te se iznova šokiraju i iznova podižu.

I baš zbog te odvojenosti, te razlike u doživljaju želim da se čuje vapaj naroda i da se vide njihove suze. Jer dok jedni mirno sjede u sigurnosti vlastitog doma, drugi iz svoja četiri zida moraju baciti sve u smeće. Od kutnih garnitura, televizora, DVD-a i Playstationa, pa sve do tanjura i šerpi, ograda kokošinjca i drvenih taraba. Šteta se ne može ni nabrojati, od brojki i statistike čovjeku se zavrti u glavi. A od one cifre životinjskih lešina, kad mi nije jučer pozlilo. Ja, koja živim u stanu i nemam pojma kako je to ustajati u zoru, čistiti svinjac i hraniti svinje, fizički sam osjetila bol koju svaki seljak što je živio od svoje zemlje proživljava svaki dan otkad je Sava razlila svoje moćne vode po Posavini.

A ono što mi pruža najveću utjehu jest baš ono što sam zavoljela u Gunjancima, vedar duh i široko srce, jer kad sam ih prije nekoliko dana vidjela, nakon više od dva tjedna progonstva i izbjeglištva, na bezbroj načina sam osjetila njihovu nadu i upornost. Jer kad čovjek koji je izgubio sve ima hrabrosti šaliti se na svoj račun, onda znaš da mu duša nije plitka kao mala bara, već šira od najšire rijeke. I to je baš ono što nas čini ljudima - ne odustati kad je teško najveća je vrlina koju čovjek može imati.

Tekst je prenesen s portala zupanjac.net