Japanci su prvu komercijalnu filmsku projekciju imali samo godinu i pol nakon Francuza zahvaljujući svojevrsnoj svjetskoj turneji braće Lumière u svrhu predstavljanja tog novog medija. Japan je brzo prigrlio film nadovezavši se na popularnu gentō tehniku projiciranja slika, sličnu srednjovjekovnom uređaju laterna magica koji je prethodio modernom kinematografu. Prvi japanski filmovi za predloške su uzimali poznate kabuki drame, snimali su se dokumentarci, a za sam početak filmske produkcije vežu se i horor filmovi na temu duhova kojima su Japanci ostali vjerni do današnjih dana.

Početkom dvadesetog stoljeća pojavljuju se prvi veliki filmski studiji poput i danas jakih Nikkatsua i Shochikua, no filmski radnici imali su posla i u manjim, nezavisnim filmskim kućama. Dvadesetih godina broj kvalitetnih domaćih glumaca je toliko porastao da su Japanci radije gledali vlastite nego uvozne, obično američke filmove. Pojavom zvučnog filma u prvi plan je iskočio veliki redateljski trojac, Mikio Naruse, Kenji Mizoguchi i Yasujirō Ozu; filmaši velike umjetničke ostavštine koji su utjecali ne samo na modernije japanske redatelje, već i na mnogo zapadnih, poput Wima Wendersa, Jima Jarmuscha ili Mike Leigha.

Ulaskom u Showa eru i dolaskom nacionalista na vlast, vlada je preuzela brigu oko svih filmskih studija. Kao i nacističkoj Njemačkoj i u Japanu se filmom nastojala ne samo podići nacionalna svijest već i propagirati ratnohušačka koncentracija militarizma. Na sreću to razdoblje nije dugo potrajalo i nakon prestanka američke okupacije s 1952. godinom japanska kinematografija ulazi u svoje zlatno doba. Spomenuti redateljski trojac nastavlja sa radom, a nameću se i neka nova imena poput Kona Ichikawe, Hiroshi Inagakija i jednog od kojeg zastaje dah ljubitelja filmske umjetnosti. Akira Kurosawa. Upravo je Kurosawa zaslužan za početak zapadnjačke fascinacije japanskim filmom dobivši Oscara za Rashomona, a njegov slijedeći film, Sedam samuraja postaje vječni klasik i inspiracija za vestern Sedmorica veličanstvenih Johna Sturgesa.

Uzlazni produkcijski trend nastavio se i u šezdesetima, nove snage japanskog novog vala pokorile su sve značajnije svjetske festivale, zaredale su se nagrade jedna za drugom; Kaneto Shindo, Nagisa Oshima, Shohei Imamura i brojni drugi dali su sve od sebe ne bi li se predstavili zapadu. No, u Japanu se rađala nova generacija filmskih umjetnika koja je, istina, poštivala doprinose tih velikih imena, ali nije se zanosila Amerikancima, koji su trenutno ratovali u Vijetnamu, kao mjerilom vrijednosti. Hollywood i europski filmski festivali nagrađivali su mahom raskošne produkcije i epske priče tako da su se mali, nezavisni filmaši prihvatili kritike kako domaćih tako i zapadnjačkih društveno-političkih tema.

Kasne sedamdesete i osamdesete su japanskom filmu donijele laganu stagnaciju, veliki filmski studiji su se istrošili producirajući festivalske filmove sa kojima su tek pojedinci uspjevali vratiti uložena sredstva. Došavši na rub bankrota, razvikani filmski studiji okrenuli se jeftinijim eksploatacijama; ovo razdoblje je poznato po revitalizaciji nekih starih žanrova poput chanbara (samurajskih) filmova ili kaiju horora (filmska čudovišta, npr. Godzilla), zatim modernih krimića sa yakuzama u kojima je zanat ispekao Kinji Fukasaku ili u pinky violence filmovima gdje su se filmaši osim artizma i socijalne kritike obilato koristili i erotikom kako bi privukli Japance u kina.

Balon zvan japanska ekonomija raspuknuo se sredinom devedesetih. Snimiti viskobudžetni film postalo je luksuz koji su si u Japanu mogli rijetki filmaši priuštiti. Ipak, i u takvom ozračju uspjeli su se nametnuti redatelji poput Takeshija Kitana,Takashija Miikea ili Ryuheija Kitamure. Početkom novog milenija Zapad je ponovo otkrio filmski Japan, osim spomenutih redatelja veliku zaslugu ima i val novog japanskog horora, hiperprodukcija anima te mali 'osobni', ali vrlo dojmljivi filmovi kakve samo Japanci znaju snimiti. Financijska situacija u svijetu ne pogoduje filmskom izričaju kakvog gaje u Japanu tako da će se njihova filmska industrija i dalje okretati filmovima skromnijeg budžeta no glavni filmski studiji će znati prepoznati velike redatelje i omogućiti da se dobar japanski film vidi i izvan Japana.