Da, da, jednom sam zgodom već pisao o neugodnim situacijama koje se mogu dogoditi u kafićima, a koje, među ostalim, mogu biti rezultat spajanja nespojivih ljudi ili tek toga što različite osobe na drukčije načine shvaćaju pojmove pristojnosti, osobnog prostora i intimnosti. Takvih je situacija možda više, možda su češće, a možda su samo zbog negativnog predznaka upečatljivije, ali srećom postoji i druga strana, slučajni susreti u svim vrstama ugostiteljskih objekata mogu biti vrlo zanimljivo i lijepo iskustvo, samo se treba poklopiti gomila parametara.

Priču danas, dakle, okrećem za poslovičnih 180 stupnjeva i uranjam u čarobni svijet slučajnih susreta koji uopće ne moraju biti površni, štoviše.

Prijatelji stari, gdje ste

Vrijeme leti. Neki ljudi s kojima sam nekada bio blizak, stvarno blizak, sada su negdje izvan mojih putova. To je sve normalno i prirodno i tako vjerojatno i treba biti. Osnovna škola, gimnazija, fakultet, posao ovaj i posao onaj, tulumi, svi mogući oblici formalnih i neformalnih druženja, kada bi mi svi ljudi s kojima sam ostvario više od pukog kurtoaznog kontakta bili prijatelji na Facebooku, Mark Zuckerberg bi mi slao prijeteća pisma da pretjerujem i tražio bi me novac za održavanje servera. Ne bi, okej, samo mi se učinilo kao zgodna slika.

Kada bih i dalje želio biti dobar s nekim ljudima, vjerojatno bih i bio, nema tu mjesta žaljenju i pretjeranoj nostalgiji, ali sama činjenica da smo u prošlosti uspostavili nekakav odnos nešto znači i u sadašnjosti. Nismo se baš toliko promijenili, nismo mogli. Zna se tako dogoditi da neke od tih ljudi sretnem u birtijama. Da, jasno, srećem ih i u tramvaju i na ulici i na koncertima i u kinu, ali birtija je nekako najpogodniji teren za podgrijavanje juhe starih kontakata.

Okolina je važna, kontekst je važan, ali čak i uza sve zadovoljene uvjete takvi susreti znaju biti nategnuto srdačni i krcati usiljenim osmijesima, teško se nakon pet ili deset godina pauze vratiti na bit i izbjeći sva uobičajena pitanja o poslu, životu, ženi i djeci. No znaju takvi susreti biti i neočekivano plodonosni. Znamo se pitati, sasvim iskreno, zašto smo se prestali družiti, znamo ostati puno duže nego što smo planirali, znali smo odmah dogovoriti idući izlazak, znalo je biti svega.

Susresti nekadašnje prijatelje ili dobre poznanike meni je uvijek lijepo iskustvo, čak i kada razgovor zapinje i posrće. Uvijek me to razgali do određene mjere i ponekad čak i razveseli, pomislim kako su na mjestima tih ljudi sada neka nova lica i kako je to, zapravo, dobro. Prolaznost vremena nema baš neke pretjerano pozitivne konotacije, ali u ovakvim ih slučajevima čak uspijem naslutiti, ljepota je u mijeni.

Jesmo li se mi već upoznali?

Nekadašnji ili aktualni, prijatelji su prijatelji, ali meni su u ovom kontekstu često zanimljiviji ljudi koje vidim prvi put i o kojima ne znam baš ništa. S njima dolazi nešto novo, strast novog početka koja će možda nestati već na tom početku, ali nitko ne može poreći da je bila tu.

Situacija prva

Prijatelj i ja sjedimo na velikoj terasi velikog kafića za velikim stolom i ispijamo svoja pića. Dolaze neki ljudi i pitaju mogu li sjesti k nama, drugdje nema mjesta. Sjednite samo, a što drugo. Kako odmiču piva i minute, tako se kompliciraju komunikacijske linije. Prijatelj priča s čovjekom do sebe, ja s curom preko puta. Uskoro se svi upoznajemo. Shvatimo da imamo gomilu zajedničkih poznanika, ali to nema veze. Odlazimo negdje i lijepo se provedemo, to ima veze.

Situacija druga

Prijatelj i ja sjedimo na maloj terasi malog kafića za malim stolom i ispijamo svoja pića. Dolazi neka djevojka, pozdravlja mog prijatelja i sjeda s nama. Objašnjavaju mi da je njeno društvo otišlo, a njoj se ostaje vani. Nemam prigovora, razumije se. Razgovaramo, družimo se, pijemo, upoznajemo se. Možda se i zaljubimo. Možda se vjenčamo. Možda izrodimo gomilu sitne dječice, a najmlađi sin nam bude bolji tenisač od Gorana Ivaniševića i Novaka Đokovića zajedno. Balkanski supermen. Dobro, to se neće dogoditi, ali shvatili ste kamo ciljam.

Situacija treća

Prijatelji i ja stojimo za visokim i srednje velikim stolom srednje velikog kafića i ispijamo svoja pića. Svira bend, kafić je od onih u kojima su ponekada i koncerti. Bend je dobar. Jedan prijatelj tvrdi da je jako dobar. Mi tvrdimo da pretjeruje. U separeu pored nas tri djevojke. Jedna ode doma, druge dvije ostanu. Uskoro im ponestane cigareta pa žicaju nas. Neprestano. Nakon nekog vremena sjednemo k njima. Jednoj od njih se bend također jako sviđa. Ona i moj prijatelj počinju pričati i ubrzo ustanove da oboje sviraju i da vole istu glazbu i eno ih sad, u garaži probaju nove stvari. Neće biti hrvatski The White Stripes, ali mogli bi postati domaća inačica She&Him . Meni je to sasvim u redu.

Dosta sa situacijama, prekidam s ovim očitim ilustracijama. Čini mi se da je baš sve jasno. Upoznati nove ljude možete bilo gdje, to je istina, ali ipak su ili 'još uvijek su' kafići nekako najpogodniji. Milijun je razloga zašto je tome tako, a nabrajati ih bi bilo nepotrebno koliko i zamorno. Samo se treba opustiti i ne forsirati slučajne susrete, baš kao i sve ostale dobre stvari oni se dogode kada im se najmanje nadate. I, mudrost za kraj. Ne treba od takvih susreta, kada se već jednom nađete usred jednoga, ništa previše očekivati. Ni brak, ni bend, ni beneficirani radni staž (ajde vi smislite treću riječ na 'b' koja bi tu imala smisla!), provedete li malo ugodnog vremena s potpunim strancem, imate puno pravo osjećati kao da ste nešto dobili. Neka to bude nagrada.