Kada to ne bi bilo nešto što se podrazumijeva, vjerojatno bih se ponosio svojim dobrim odgojem, pristojnim ponašanjem i profinjenim manirama. Malo se glupo ponositi nečim što je činjenica koju nije potrebno propitivati, isto kao što bi se bilo blesavo ponositi time da sam čovjek (dobro, Homo sapiens, jer čovjek, kako to gordo zvuči) kad ionako ne mogu biti baš ništa drugo.

S druge strane, kod drugih ljudi iste osobine primjećujem i volim, a nedostatak istih me zna zasmetati. Imam ja i nepristojne prijatelje i sve sam češće uvjeren da su oni sol života, ali sa soli ne valja pretjerivati, baš kao ni s čim drugim.

Zaboravimo na trenutak ratove, elementarne nepogode i druge ekstremne situacije u kojima ljudi obično pokažu kakvi jesu, oguljeni od slojeva konformizma i nastojanja da se prikažu u što boljem svjetlu, u smireno, mirnodopsko vrijeme ljudi najčešće svoj pravi karakter pokazuju baš u kafićima i birtijama. I kod kuće, naravno, ali tamo ih ne možete vidjeti.

To je potpuno logično. Malo alkohola ili puno alkohola, slabljenje inhibicija, okruženost ljudima koji su ti dragi (iako ti se do prije pola sata nisu baš doimali tako; vrlo zanimljivo) i općenito vesela ili barem živahna atmosfera čine da na trenutak zaboraviš ono što su te učili pa i ono što se ne sjećaš da su te učili jer je odavno postalo neodvojiv dio tebe. Osim toga, u birtije dolazi sve i svatko, ima tu i onih koji se znaju ponašati kao i onih koji ne znaju pa se nekada, ako si u manjini, čini jednostavnijim prikloniti krdu; kada si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin, ta priča.

Različite birtije različitih profila imaju različita pravila ponašanja. Ono što je negdje uobičajeno ponašanje drugdje je tabu - u Krivom putu gotovo svi piju pivo iz boce, dok se kod Milčeca takvo ponašanje smatra neprihvatljivim i to je samo najbezazleniji primjer dva ugostiteljska objekta koja jesu različita, ali nisu baš na sasvim različitim krajevima birtaškog svemira.

Neke su stvari ipak univerzalne. Ili bi trebale biti. Bez pretenzije da sastavim kavanski bonton (koji ionako postoji, samo što ga vjerojatno nitko nikada nije pročitao), samo ću navesti nekoliko uobičajenih situacija u kojima se može vladati na ovaj ili onaj način, s time da ja, pristojan kakav već jesam, preporučujem ovaj. Nikako onaj.

Naručivanje

Konobari ponekada zbilja nisu dobre osobe. No za njihovu osobnost me baš briga, svejedno mi je to što dave mačiće i pišaju susjedi iz prizemlja pred vrata, mene smeta to što nisu dobri profesionalci. Unatoč tome, ne zaslužuju da se prema njima ponaša kao prema nižim bićima. Zazivati ih s 'čuješ', 'momak' ili 'alo' smatram nedopustivim.

Ako su već toliko loši profesionalci da uporno i namjerno ne žele vidjeti da ih diskretno dozivate suptilnim pokretom ruke i blagim osmijehom, imate tri izbora. Otići naručiti na šank. Promijeniti birtiju. Pozvati ga sa 'šefe'. Ne biste vjerovali kako često upali.

Plaćanje

Ne volim ostavljati novac na stolu. To implicira neku nevjerojatnu žurbu, a stvarno mi se jako žuri ako sam sat i pol pio kavu, baš sam u tom času morao krenuti i nisam mogao čekati da konobar dođe do mog stola. Postoje izvanredne situacije, kada vam žena rađa ili prijatelji grade silos, ali u svim je ostalim slučajevima bolje pričekati konobara i njemu izravno platiti. I ostaviti tringelt. Možda.

Toalet

Ako toalet ima vrata, zatvorite ih za sobom. Samo to.

Glasan razgovor

Govorit ćete onoliko glasno koliko je nužno da bi vas sugovornik čuo. U nekim je kafićima glazba glasna, a žamor postaje buka pa se i vi morate derati, ali ako je situacija normalna, za deranjem nema potrebe. Ometanje drugih gostiju nije nešto zbog čega će vaša karma trpjeti teške posljedice, ali nije ni lijepo.

Upoznavanje nepoznatih

Birtije su idealna mjesta za upoznavanje novih ljudi. Bez obzira na to što od njih želite ili očekujete, predstavljaju li u vašoj glavi potencijalnog seksualnog partnera ili samo osobu s kojom ćete izmijeniti dva vica dok vam se prijatelj ne vrati s WC-a, s nepoznatim ljudima također vrijedi poštovati nekoliko pravila. Nema dodirivanja. Nema unošenja u lice. Nema grljenja. Ili sve  to treba biti obostrano. A rijetko jest.

U ovim, ali i svim drugim kavanskim situacijama, zapravo bi se najbolje mogla primijeniti ona dječja pjesmica koja mi je zvučala naivno kada sam je, negdje u nižim razredima osnovne škole, prvi put pročitao (meni, opakom šestogodišnjem ciniku), ali što sam stariji sve više dobiva na značenju i vrijednosti. I mislim da ne bi bilo loše imati je na zidu u mnogim kafićima.

Znate ona: 'Dobrog su srca najdraži gosti: Molim, Hvala, Izvoli, Oprosti.' Banalno je, da, ali ponekada je banalno puno bolje nego bahato, a kada bismo svi izgovarali te riječi malo češće (i pritom to stvarno mislili), možda bismo bili sretniji ljudi. Ili barem pristojniji.