Idući tjedan, u utorak valjda, pada jubilej od kojega bi se dalo očekivati da je značajan. Točno prije deset godina, dakle, srušen je nacionalsocijalistički nenarodni režim Slobodana Miloševića, njegovih fašističkih pomagača i kamarile domaćih izdajnika. Otpor koji je režim pružio bio je upadljivo mlitav i bezvoljan - trebalo je samo zatresti drvo i Slobo je opal. Dozrio je, naime.

Preko pola milijuna jako bijesnih Beograđana i ostalih pridruženih 'snaga kaosa i bezumlja', kako ih je režimski radio nazvao u svojim posljednjim vijestima oko četiri popodne, istom prije nego su ga te iste snage zauzele bez ispaljenog metka, rastjerali su policiju, zapalili zgradu Televizije (predmet osobite mržnje) i zauzele Skupštinu. Bilo je dosta ispaljenog streljiva, ali su jedine dvije žrtve bile slučajne: jedna cura je poginula kad je pala s bagera, a jedan čovjek je umro od radosti. Iste večeri masa je za novog predsjednika tadašnje Savezne Republike Jugoslavije izvikala Koštunicu, dr. Vojislava, kojega su skoro pa za ušesa dovukli na balkon Skupštine grada, preko puta Savezne skupštine. On se, naime, užasava tih javnih scena i nasilja, prevrata općenito, a revolucija naročito, ali nije imao kud.

Sve je to počelo racionalnim sredstvima neobjašnjivom odlukom Miloševića da u srpnju 2000. zakaže izvanredne predsjedničke, savezne i lokalne izbore za 24. rujna. Izgleda da je iracionalno objašnjenje bolje: kažu da ge je supruga Mira Marković po savjetu nekih svojih indijskih gurua i zvjezdoznanaca nagovorila na to jer da je 1987. na dan 24. rujna pobijedio Ivana Stambolića na famoznoj Osmoj sjednici Centralnog komiteta te njihove komunističke stranke Srbije. Ivana Stambolića je, uzgred, Slobo dao uhapsiti i mučki umoriti hicem u potiljak na Fruškoj gori 25. kolovoza 2000, mjesec dana prije izbora. Izbori su tog astrološki kobnoga 24. rujna završili jako tijesno, skoro pa pata karta. Milošević je tvrdio da je pobjednik, onda je malo popustio i zatražio drugi krug. Oporba je, međutim, otkrila izbornu prijevaru monumentalnih razmjera: kosovski Albanci, naravno, nisu izašli na izbore, ali su Miloševićevi ljudi dovukli vreće glasačkih listića s Kosova i pokušali ih uvaliti izbornom povjerenstvu. To je bio detonator za prevrat. Oporba je stala na stražnje noge i zarežala da nikakvog drugog kruga izbora biti neće (znamo mi vas, bando lopovska), pa je zakazala prosvjedni miting protiv izborne krađe za 5. listopada. Ostalo znate.

Što sada znači taj petooktobarski prevrat?

Većina ljudi na cesti odgovorit će protupitanjem: 'A kada će svanuti dan 6. listopada?' Petoga listopada noć je pala tek oko šest ujutro, sjećam se živo; 6. listopada još nije svanuo. Gdje smo bili? Nigdje. Što smo svršili? Ništa. Tako će vam reći oni koji su – kao vaš kolumnist – riskirali sve i bili spremni izgubiti glavu i prodati kožu što skuplje toga popodneva i noći. Postojao je, naime, i plan B toga dana: ako ne uspije plan A, idemo skroz, kao Rumunji 1989. Oružja (i to ozbiljnog) bilo je dovoljno, volje i hrabrosti također. Telekomunikacijski sustavi bili su naši i sofisticirani, njihovi su bili ili pod našom kontrolom ili izbačeni iz igre. Vojska je bila planirano paralizirana, policija razbijena i malodušna, a Udba prestrašena (tih dana su užurbano spaljivali i brisali dokumentaciju i arhive). Da je plan B bio primijenjen, nitko se danas više ne bi sjećao ni Slobe, ni Mire, ni ovih haških generala i ministara, ni Ratka, ni Radovana, eto ih tamo. Priznajem da je sama pomisao nekršćanska, ali je pritom i neodoljiva.

Ovako smo dobili što smo dobili: ubili su nam premijera Đinđića, a on nas je jedini mogao izvući na zelenu granu. Dobili smo nakon toga dvije koalicijske vlade Vojislava Koštunice, ne zna se koja je bila gora i mlitavija, sada imamo vladu ekstremnog centra Borisa Tadića kojem je svatko dobar, čak i ako ga je hračkao i pljuvao do jučer.

Više nije nimalo nevjerojatno da se nakon deset godina od prevrata sklopi i 'velika koalicija' bivših krvnih neprijatelja: Tadićeve Demokratske stranke i Srpske napredne (ne'š ti napretka!) stranke Šešeljevih vojvoda Tome Nikolića i Ace Vučića. Ta dvojica napustili su Vojvodu od Den Haaga koliko prije godinu dana, za ime Božje! Povukli su za sobom dvije trećine – ako ne i više – Šešeljeve Srpske radikalne stranke i počeli puštati licemjerne proeuropske zvuke. Njuškaju se s veleposlanicima velikih sila; udvaraju se biračima putem socijalno-demagoških parola i obećavajući 'borbu protiv korupcije' (standardni pokazatelj za protofašističke stranke); grde vlast, ali se potajno i s njome njuškaju. Boris je Tadić u jednome trenutku čak izjavio i da koalicija sa naprednjacima ne bi bila loša jer da bi se tako 'uklonile male stranke' sa scene. Koje 'male stranke'? Nikolić i Vučić nadaju se da će ispasti Šešelj, Tadić se nada da će ispasti Čedomir Jovanović i njegova LDP, Koštunica i njegov DSS, onaj naš prostak Veljo Ilić i njegova Nova Srbija. Ta pakosna ufanja nisu bez osnova: Nikolićevi dugi i dosadni (drukčije ne ide) pregovori s Koštunicom oko koalicije nisu uspjeli i čini se da ga je konačno otpisao. Šešeljevi radikali spali su na to da svako malo obećavaju Vojvodin slavodobitni povratak iz Scheveningena, čemu više nitko ne vjeruje. Politička scena Srbije se, dakle, može ubrzo pojednostaviti, čemu se Nikolić i Vučić nadaju.

Tako ćemo – deset godina nakon 'slavne revolucije', to jest prevrata na brzinu – uskoro dobiti 'veliku koaliciju' pobjednika i poraženih. Tu su najbolje prošli sada već reformirani i dobro etablirani socijalisti Ivice Dačića: njihova je izborna osnova jaka i raste; Dačić je odličan ministar policije i jako dobro pazi što priča; uspomena na Slobu Miloševića kod njih je pometena pod tepih i spominje se koliko i uže u kući obješenoga.

Tako se srbijanski politički život polako taloži u neoliberalnom kontekstu, u pratećem sustavu vrijednosti i općoj čamotinji i dosadi. Ako i kada dođe do velike koalicije, javit ćemo.