Što je zajedničko aktualnom mandataru nove hrvatske Vlade Tihomiru Oreškoviću i jednoj od najutjecajnijih političarki u svijetu u 20. stoljeću, premijerki Ujedinjenog Kraljevstva Margaret Thatcher? Oboje su diplomirali kemiju. Tihomir Orešković završio je studij kemije 1989. na Sveučilištu McMaster u kanadskom Ontariju, a Margaret Thatcher 1947. na Sveučilištu Oxford. Iako je diplomirala kemiju, jedinu su britansku premijerku u povijesti još od fakultetskih dana itekako zanimali pravo i politika. Stoga je uvijek isticala da joj je važnije to što je postala prva čelnica britanske vlade s diplomom jednog prirodoslovnog studija negoli prva žena na tom položaju. Prvi put natjecala se na izborima s dvadeset i pet godina, a sa svojom je Konzervativnom strankom trijumfirala na izborima 1979., kada je postala premijerkom zadržavši se na toj funkciji do 1990. I prva je njemačka kancelarka u povijesti Angela Merkel na čelo vlade stigla s diplomom prirodoslovnog fakulteta. Diplomirala je fiziku, a doktorirala s temom iz kvantne kemije. Ona se pak na izborima prvi put natjecala 1990., kada se Njemačka i ujedinila, a s čela njemačkog CDU-a došla je na čelo vlade 2005. te je danas u svom trećem kancelarskom mandatu.

Još je jedno poznato premijersko ime obilježilo politiku i – ekonomiju svoje zemlje s diplomom fakulteta koji nije prva asocijacija kada se promišlja o profilu čelne osobe izvršne vlasti. To je dugogodišnji premijer Malezije Mahathir Mohamad, a on je svoju zemlju od 1981. do 2003., kada se nalazio na čelu kabineta, pretvorio u ono što se popularno naziva 'azijskim tigrom'. Mahathir Mohamad zaslužan je za ubrzanu modernizaciju zemlje i njen snažan ekonomski rast, a po struci je – liječnik. Politika ga je privukla kao mladića u vrijeme japanske okupacije zemlje dok je u parlament prvi put izabran 1964. radeći na svojoj političkoj karijeri kao član najveće stranke u zemlji, UMNO. S njom je pet puta pobjeđivao na parlamentarnim izborima dok su Margaret Thatcher i Angela Merkel tri puta zaredom osvajale najveći broj glasova birača.

Kemičarka, fizičarka, liječnik... i svi odreda uspješni na izborima i čelu svojih vlada. Dakako, puno je više primjera premijerki i premijera koji su na te položaje stizali s diplomama društvenih, humanističkih i tehničkih znanosti, kao i umjetničkih akademija ili nekih drugih struka. Kada se govori o stručnosti kao o glavnom kriteriju za povjeravanje mandata za sastav vlade, kao u aktualnom hrvatskom slučaju, kriterij se svodi na ekspertno poznavanje ekonomije i višegodišnje iskustvo u vođenju poduzeća. Takva je stručnost uistinu jedna od najpoželjnijih kvalifikacija budućeg predsjednika hrvatske Vlade, osobito zna li se da se zemlja dugo i teško bori s gospodarskom krizom koja nije posljedica samo svjetske krize, nego nadasve vlastitih, duboko ukorijenjenih ograničenja.

Sada na čelo hrvatske Vlade dolazi osoba školovana u Kanadi i s dugogodišnjim iskustvom menadžera u farmaceutskoj industriji i međunarodnim korporacijama. U biografiji kakvu može sanjati najveći broj domaćih političara, koji ne bi mogli uspješno voditi ni najmanji kiosk, ipak nešto nedostaje, a što je, primjerice, Margaret Thatcher, Angeli Merkel i Mahathiru Mohamadu uvelike odredilo političke karijere. To je upravo sustavno i cjeloživotno bavljenje politikom. Tihomir Orešković nikad se nije bavio politikom, a osobito ne hrvatskom politikom. To za dio promatrača predstavlja prednost jer novi mandatar na taj način nije ograničen unutarnjim blokadama i nizom partikularnih interesa.

Međutim, obnašatelj najvažnije političke funkcije u zemlji bavi se politikom na svakodnevnoj bazi i na svim razinama. I to politikom kao cjelinom svih javnih poslova, zatim kao procesom rješavanja problema koji se tiču svih građana te kao upravljanjem i distribucijom društvenih resursa, pri čemu javni, a ne privatni interes mora biti jedino mjerilo. Politika je umijeće vladanja i poduzimanje aktivnosti na temelju kojih se svim članovima jedne zajednice mora zajamčiti kolektivna dobrobit ili barem stalan rad na njoj. U tome je vođenje jednog poduzeća drukčije od vođenja jedne političke zajednice. U prvom je slučaju privatni interes i poslovni interes, a u drugom je jedino javni interes legitiman. Naposljetku, hrvatski premijer jednostavno mora izvrsno poznavati – Hrvatsku.

Hrvatska se dosad, na žalost, uglavnom vodila kroz spektar zadovoljavanja mnogobrojnih privatnih i klijentelističkih interesa. A političari koji su bili najmanje stručni baš u politici pretvorili su zemlju u svojevrsno poduzeće u stečaju. Zagovarali su javni interes, a radili velikim dijelom u korist privatnog. Zato dolazak premijera koji je cijelu karijeru bio izvan domaćeg viđenja politike i djeluje drukčije. No koliko god bio stručan u svom poslu, Tihomir Orešković ili netko drugi, koji se sa sličnim kvalifikacijama nađe na njegovu mjestu, mora odlično poznavati politiku i ravnati se prema njenim postulatima. Osobito u iskrivljenoj slici političkog djelovanja kakvo se godinama provodi u Hrvatskoj.

Također, ono najbolje i primjenjivo iz svoje struke – menadžmenta i inženjerstva – treba unijeti u vlastito političko djelovanje. Jer – premijer je po definiciji predsjednik Vlade kao kolektivnog obnašatelja izvršne vlasti u zemlji, odnosno politički menadžer. Političko iskustvo i, što je najvažnije, politički talent koji obilježavaju karijere spomenutih Margaret Thatcher, Angele Merkel i Mahathira Mohamada ključno su odredili njihove premijerske dužnosti. Zato novom hrvatskom mandataru ipak treba dati određeno vrijeme, unatoč vlastitim riječima, da se snađe na funkciji predsjednika Vlade te predloži i politički i resorno stručne članove Vlade. Možda će mu prvo političko iskustvo biti presudan katalizator u izvršavanju dužnosti. S obzirom da čelni ljudi najjačih političkih opcija nakon provedenih izbora ili nisu mogli ili nisu htjeli doći na mjesto premijera, predloženi je mandatar njihov zasad jedini pravi dobitnik.