Pitanja za blog Sexomat možete postavljati na ovaj e-mail, a Rujana će vam odgovoriti što je prije moguće.

Draga Rujana,

vjerojatno ćeš kad pročitaš ovo savjetovati mi da potražim psihološku pomoć, ali za početak se želim tebi obratiti za savjet. Muče me neke stvari već duže vrijeme i možda je ovo početak rješavanja istih jer mi je odavno postalo dosta stajanja na jednom mjestu gdje se ništa ne mijenja. Znam, ništa se ni neće samo promijeniti ako ne mrdnem sama s te mrtve točke, a pretjerano analiziranje i razmišljanje također ne pomaže. Ali da te točnije uputim u ono što me muči..

Znači, imam 25 godina, studiram (još uvijek, znam), živim sa roditeljima (još uvijek, znam) i to je manje-više moj život trenutno. E sad, ono što me muči nije mi lako objasniti, ali pokušati ću.

Po prirodi sam dosta povučena i sramežljiva osoba, teško se snalazim u nepoznatom okruženju/situaciji/okolini..Također, razina samopouzdanja mi je brutalno niska (ima veze sa mojim roditeljima i njihovim odnosom prema meni). Kad bi me netko pitao da se opišem ne bih imala previše lijepih riječi za reći. Znam da nisam lijepa, a doslovno sam imala prilike u životu doživjeti da mi drugi kažu da sam ružna. Znam da nije sve u vanjskom izgledu i da je „ljepota u očima promatrača“, ali mnogo toga ipak ovisi o tome kako fizički izgledaš (ljudima si privlačniji na prvu, imaš više šanse kod muškaraca, imaš više šanse da ćeš se zaposliti negdje tj. imaš više mogućnosti itd.).

Moja nesigurnost proizlazi upravo iz toga kako izgledam, ima dana kad se pogledam u ogledalo i gadim se sama sebi, a to nije rijetko nažalost. Iz svega toga proizlazi da jako puno vremena dnevno trošim na opterećivanje time kako izgledam, kako me drugi doživljavaju, a samim time često se povlačim u osamu jer mi je tako lakše. Bijeg je lakši nego suočavanje sa svijetom i samim sobom.

Iz toga pak proizlazi da nemam previše iskustva u interakciji sa ljudima, da me strah započeti nešto novo (npr. naći neki hobi koji uključuje više ljudi), a osjećam da mi je potrebno jer se osjećam tako usamljeno da ti ne mogu opisati. Fax je ok, ali malo sam se razočarala u procesu studiranja, nestala je ona mladenačka naivnost, zabrijanost koja te tjera da radiš svakodnevno, da učiš, obrazuješ se i razvijaš u svojoj budućoj profesiji. Ne znam da li to dođe s godinama, da li ima veze s profesorima koji ne ispune neka očekivanja koja imaš ili nešto treće, ali ponekad mi se čini da se sa svojih malo godina ne bih trebala osjećati toliko beznadno, depresivno, morbidno, sivo zapravo većinu vremena. Nekako mi je u zadnjih par godina nestalo volje, želje, vjere u sebe i u sve ostale, vjere u bolji život i svjetlu budućnost (sigurna sam da to ima veze i sa tim što živim u Hrvatskoj, nekako mi država trenutno ne nudi perspektivnu budućnost).

Vjerojatno ćeš mi reći da je moj život u mojim rukama i da se trgnem iz te depresije koja me uhvatila i ubacim malo optimizma u to crnilo kojim sam se okružila i da mrdnem dupetom i nađem neki hobi ili se posvetim više faxu ili da nađem neki posao umjesto da sjedim doma u četiri zida i samosažaljevam se..Ali, lakše reći nego učiniti..

Ne znam da li shvaćaš što me zapravo muči pa da sažmem ove misli: osjećam se usamljeno, osjećam kao da svi moji prijatelji i bliža okolina imaju sređen život, a ja sam totalno izgubljena većinu vremena. Fax privodim kraju, ali nekako me ne ispunjava kao što nekoć je, većinu vremena sam sama i teško upoznajem nove ljude, da ne govorima o sklapanju novih prijateljstava (većinom ostane na poznanstvu, ne znam da li zato što šaljem ljudima signale back off čak i kada ne želim ili zato što im stvarno nisam zanimljiva/lijepa/nešto treće). Ispada da mi se život svodi na kuća-fax-kuća i ne znam kako da to promijenim, kako da se trgnem i počnem živjeti punim plućima..

I onda je tu još jedan problem koji me muči i okupira mi misli toliko puno da se uopće više ne mogu koncentrirati na ono što volim(npr. čitanje knjiga, gledanje serija, istraživanje za fax...). Taj problem zove se biti sam/single/solo jako dugo (točnije već dvije i pol godine) i usko je povezan sa svim već navedenim, toliko je jasno. Ne moram ti ni spominjati koliko mi fali sex, maženje, pažnja i u konačnici ljubav (u zadnje vrijeme mi toliko fali da mi dođe da vrištim i iskočim iz vlastite kože).

Postoji čak jedan dečko u igri koji je pokazao interes, ali sve je ostalo na tome da smo bili skupa par puta, a kako ne živimo u istom gradu ne vidimo se često. Postoji fb za komunikaciju, ali ja ne znam kako početi išta. Toliko sam nesigurna da se pitam često što on vidi u meni, a onda s druge strane, kad si sam jako dugo vremena grčevito se hvataš za to malo pažnje koju dobiješ tako rijetko. A onda te istovremeno toliko strah išta nastavljati jer se bojiš da te ta osoba ne odbaci kao staru krpu kad joj dosadiš (kao što mi se uostalom već događalo u prošlosti) i ne znaš da li je ona tu samo zbog seksa kad joj dođe (pa zato lijepe riječi) ili postoji šansa da bi moglo biti nešto više od povremenih fizičkih aktivnosti (što ja želim jer mi se on zaista sviđa)..
Eto,ponekad mi se čini da svi oko mene tako jednostavno ulaze iz veze u vezu, a ja da nađem nekog s kim će potrajati, to mi je valjda Sizifov posao. I taj ubitačan osjećaj stalnog vrćenja u krug i stajanja na istom mjestu, a ne znam kako da to promjenim..

Nadam se da si iz ove mase mojih misli uspjela shvatiti što me muči i da možda imaš koji savjet za mene. Unaprijed hvala,

Usamljena

Draga Usamljena,

prije svega samo da ti kažem ovo: previše si samokritična!

A to ću ti lako i dokazati; u Hrvatskoj ljudi prosječno žive s roditeljima do 35-te pa i 40-te godine, a prosječno studiraju baš otprilike jednako dugo kao i ti.

Ti si mail započela u najmanju ruku kao da ti je 39 i još studiraš&živiš kod roditelja - helou?

Razumijem, naravno, da imaš visoke kriterije i očekivanja, ali vjeruj mi - sva ova razmišljanja o izgledu, usamljenosti i sramežljivosti su mi jako, jako dobro poznata - što iz vlastitog iskustva, što iz iskustava mojih mnogih - da stvar bude bolja - i zgodnih te jako zgodnih - prijateljica!

Polako mi se počinje činiti da je imanentna ženska sudbina danas osjećati se manje vrijednom - od čega se, da se razumijemo, pune džepovi vlasnicima modnih koncerna kao i onima koji drže kozmetičku industriju, estetsku kirurgiju, pa čak i prehrambenu industriju.

Gledala sam nedavno neki kanal - možda je to bio Viasat History o kojem sam, priznajem, ovisna - pa su prikazali kratki, parminutni filmić o povijesti bikinija. Razlika u samo šezdesetak godina u izgledu ženskog tijela (ali i lica), bila je doista šokantna. U zadnjoj sceni defilirale su manekenke nalik na oslobođene logorašice iz koncentracionih logora, a što je najgore, upravo to je danas "ideal ljepote" koji vodi do mnogih poremećaja prehrane, itd. Ali ne znam je li to uopće tvoj problem (mislim, tzv."linija"), samo sam ga navela jer je najuočljiviji vid fluktuirajuće estetike...

Hoću ti reći da poznajem puno lijepih žena koje se ne osjećaju bitno bolje nego ti, a isto tako - pošto si sama sebe tako detaljno i dobro izanalizirala, vidim da znaš i misliti, što je danas još jedna otežavajuća okolnost.

Da, kažem otežavajuća, jer ljudi koji misle ne znaju i ne mogu glavu okretati od prevladavajućih problema u društvu, primitivizacije, lošeg ukusa, nebitnih informacija koje služe da bi se skrenula pažnja s bitnih, zataškavanja, krađi, ubojstava i kojekakvih psihopatskih promjena koje su zahvatile ne samo ove krajeve nego - da se ne bismo zavaravali - cijeli svijet. Po meni, živimo u zbilja depresivnom vremenu. A to ti kažem kao osoba koja je dovoljno stara(45) da sam znala i tzv. "bolja vremena" :).

Osim toga, mislim da danas nije lako imati 25 godina i iskreno - ne bih se vraćala u dvadesete. Bliži ti se kraj studiju, pitanje je hoćeš li naći posao ili i dalje biti prisiljena živjeti s roditeljima koji, u tvom slučaju - kako sama kažeš, nisu baš obdareni razumijevanjem, a vjerojatno i šire, pa k vragu - bilo bi čudo da si dobre volje!

Kao što vidiš, odišem optimizmom i vjerom u bolje sutra - fakat si našla koga ćeš pitati kako da se iščupaš.... već danima snujem o tome da nađem mjesto gdje nema ljudi i preselim se tamo. Ili barem neko gdje su ljudi tolerantni/ji. Možemo zajedno na terapiju :) .

Što se tiče ljubavi i seksa - vjeruj mi, da sama sebe smatraš i ne znam kako lijepom, opet bi ti se događalo da imaš osjećaj da te netko želi samo zbog seksa, dapače, to bi bilo još puno, puno izraženije i na kraju bi se pitala želi li te itko zbog tebe same i - tko si zapravo ti? Ono što drugi vide ili nešto posve drugo? I što oni to zapravo vide.... kao što vidiš, danas stvarno nisam od neke pomoći.

Ali bolje je pokušati pa znati da si pokušala, nego se skrivati po rupama kao siva mišica - uostalom, vjeruj mi - ima puno muškaraca koji se ne osjećaju puno bolje nego to kako si sama sebe opisala. Što misliš zašto muškarci piju, kockaju, tuku se po stadionima? Ultimativno, zato jer se osjećaju jadno, usamljeno i frustrirano, ali oni bar imaju neke tipične ventile koji se smatraju normalnima. Bar donekle. Mislim, par huligana koji urlaju, razbijaju flaše i bauljaju po ulici sigurno se smatraju normalnijim prizorom nego da se nađe nekoliko žena frustriranih usamljenošću i teretom društveno-porodičnih očekivanja koje razbijaju flaše i bauljaju - iako, nasilje među mledim ženama je u porastu, što bi moglo samo ukazivati na to da su usvojile taj neki "muški" model rješavanja problema.

Međutim, što se više budeš povlačila u sebe, to je manja šansa da sretneš nekoga, bio to neki dečko ili prijatelj/ica. Da, prijatelji su zapravo od presudne važnosti; naime, danas premalo cijenimo prijateljstva a idealiziramo ljubav - naučeni smo da sva svoja očekivanja vješamo na jednu osobu a ta očekivanja onda nitko i ne može ispuniti, moramo ih stoga malo "raspodijeliti" :))....zato je važno da nađeš nekoga (ili neke) tko se osjeća isto kao i ti ili razumije kako se osjećaš ili voli provoditi vrijeme s tobom, itd. itd. Kroz prijateljstvo ćeš izgraditi samopouzdanje koje ti je prijeko potrebno za sretniji život.

Ali ti si u svom pitanju već sama sebi dala i odgovor, tako da od mene tražiš, čini mi se, samo potvrdu.

Dakle, ovime službeno potvrđujem da moraš mrdnuti dupetom i potražiti sebi slične jer ljubav/prijateljstvo su nadohvat ruke, ali moraš skupiti hrabrosti da tu ruku pružiš. I da, opeći ćeš se sigurno koji puta, ali vjeruj mi, ni manje, ni više nego neki, nazovimo ih uvjetno, "lijepi ljudi".

Nemoj nikada zaboraviti da je ljepota uvijek u očima promatrača (pri tome mislim i na unutarnju i vanjsku ljepotu, a ti si sama svoj prvi i najvažniji promatrač, prema tome budi malo popustljivija prema sebi, moraš živjeti sa sobom :)) i pročitaj knjigu Joyce Carol Oates "Blonde". A što se tiče izvanjske ljepote, Marilyn Monroe je mislila da je ružna. Danas bi je vjerojatno uvjerili i da je debela.
 
I rest my case.