Banana s jestivom korom? I to je moguće kada uzgoj prepustite Japancima. Omiljena voćka raste pri tropskim temperaturama koje se stalno kreću oko 27 stupnjeva Celzija, no japanska se tvrtka D&T Farms dosjetila da stabljiku banane zamrzne na sibirskih minus 60, a potom ugrije na 27 stupnjeva.

Zbog drastične promjene temperature ugušena se biljka toliko razveseli da počne ubrzano rasti na račun ploda čija kora ne uspije dozreti nego ostane tanka, mekana i dovoljno slatka za konzumaciju. Plod su nazvali Mongee, a takva banana stoji 36 kuna i u prodaju dođe samo deset buntova tjedno u trgovački lanac Tenmanya u okrugu Okayama.  

Tom bizarnom metodom uzgoja Japanci neće zadovoljiti bananama domaće tržište koje ionako, kao i naše, potpuno ovisi o uvozu, ali dokazuje na koje se sve načine može uzgojiti najpopularnije voće na svijetu. Arheolozi su otkrili dokaze o njezinu uzgoju prije 8000 godina, što je čini prvim uzgajanim voćem. Najviše plantaža je u Ekvadoru i na Filipinima te u drugim tropskim i suptropskim dijelovima Azije, Afrike, Južne Amerike, Kanara i Australije, s godišnjom svjetskom proizvodnjom banana i plantaina (sorte koja se koristi kao povrće) vrijednom više od 44 milijarde dolara.

Bogata je kalijem i pektinom, magnezijem te vitaminima C i B6. Pomaže pri smanjenju oteklina, depresije i viška kilograma, snižava kolesterol i krvni tlak, dobra je protiv proljeva i čira na želucu, štiti od razvoja dijabetesa tipa 2, doprinosi stvaranju bijelih krvnih zrnaca, jača živčani sustav... Osobna karta banane doista je impresivna, pa nije čudo što je poslije žita, riže i mlijeka četvrta najviše producirana hrana u svijetu.

Utoliko je dramatičnija vijest da je banana odnedavna u - 'banani'. Razlog je zloćudna, smrtonosna gljivica Tropical race 4 (Fusarium oxysporum f.sp. cubense), soj tzv. Panamske bolesti, koja polako, ali uporno uništava plantaže pretvarajući korijen, a zatim cijelu stabljiku u truljavu, vlaknastu masu. Za TR4 (zovu ga još HIV-om banane i venućem banane) ne vrijedi nijedan pesticid, vječno ostaje u tlu, spore se neumitno šire i dovoljna je šaka zaražene zemlje da u kratkom roku pojede plantažu.

Prvi znak za uzbunu stigao je iz Jordana i Mozambika, gdje su farmeri 2013. primijetili da urod nije bio sladak, mekan i svilenkasto kremast kao zadnjih desetljeća. Znanstvenici su Tropical race 4 otkrili u jugoistočnoj Aziji 1990-ih, no zastrašuje činjenica da je prenesena u Istočnu Afriku i na Srednji istok, što je znak da se opasno približava Južnoj Americi, u kojoj se uzgaja 70 posto komercijalne proizvodnje. Štoviše, biljni patolog sa Sveučilišta Florida Randy Ploetz boji se da je podmukla gljivica već poljubila južnoameričku zemlju. Ako je tako, od banane kakvu poznajemo moglo bi u skoroj budućnosti ostati samo lijepo sjećanje.

Takav apokaliptični scenarij već se dogodio početkom prošlog stoljeća, kada je ranija varijanta patogena, Tropical race 1, tijekom 50 godina doslovno pomela plantaže Srednje i Južne Amerike, potpuno iskorijenivši sortu Gros Michel i uzrokujući 2,3 milijarde dolara štete (današnjih 18,2 milijarde). Ali u to doba popularna se voćka nije uzgajala ni konzumirala u današnjim količinama.

Umjesto Gros Michela, uskočila je sorta Cavendish, pokazavši se od svih poznatih vrsta najpogodnijom za masovni uzgoj i izvoz jer je bila otporna na smrtonosnu gljivicu, a uz to dugo sazrijeva i ima debelu koru, što je pogodno za duga putovanja do zapadnih potrošača. Na zapadnom tržištu 99 posto banana danas pripada toj sorti, a 47 posto onih uzgajanih u cijelom svijetu čini Cavendish. Gotovo je sigurno to da je i banana koju pojedete potomak biljke uzgojene prije dobrih 180 godina na posjedu britanske plemićke obitelji u okrugu Derbyshire (nazvana je prema Williamu Cavendishu, vojvodi od Devonshirea), a uzgojio ju je njegov vrtlar Joseph Paxton od uzorka donesena s Mauriciusa, otkuda su misionari prenijeli mladice u Samou, na Pacifik i Kanarske otoke.

Dok se uzgoj banana sorte Cavendish munjevito širio, bolest nije mirovala i poput virusa gripe mutirala je u TR4, čisti stroj za ubijanje u usporedbi sa starijim i blažim rođakom iz 20. stoljeća, jer je u kratkom roku sposobna uništiti do 85 posto godišnje proizvodnje banana, opisuje tu pošast patolog Randy Ploetz. Do sada je već uništeno 10.000 hektara plantaža, a samo na Filipinima načinila je štetu od 400 milijuna dolara.

Ako i ostanemo bez omiljene voćke, neće to biti smak svijeta, ali smak svijeta može biti za siromašne zemlje u kojima je ona bazična hrana. Od globalnog uzgoja siromašni pojedu devet desetina, a zahvaljujući njoj 400 milijuna stanovnika siromašnih zemalja dobiva od 15 do 27 posto potrebnih dnevnih kalorija, u Ugandi, Gabonu, Gani i Ruandi čak više od 30 posto. Indija i Kina proizvode 35 posto svjetske proizvodnje, ali ih ne izvoze, jer im sve pojede domaće tržište.

Za Ekvador, Panamu, Kostariku i Belize banana je najvažnija izvozna roba, za Kolumbiju, Filipine, Gvatemalu, Honduras i Kamerun jedna je od tri najvažnije robe o kojima ovisi cijela ekonomija zemlje. Pa ako je banana u 'banani', u 'banani' su i banana-republike, one s gospodarstvom koje ovisi o izvozu ograničenog resursa, one s radničkom bijedom, banana-gazdama, političkom vrhuškom i vojnom elitom. Svoj roman 'Sto godina samoće' Gabriel Garcia Marquez skrojio je baš prema jednom takvom banana-gazdi, američkoj korporaciji United Fruit Company, monopolističkom trgovcu voćem, poglavito bananama iz Srednje i Južne Amerike, koji je krvavo gušio sindikate radnika na plantažama Kostarike, Gvatemale i Hondurasa.

Stručnjaci uskoro očekuju prvu ozbiljnu krizu na tržištu, ali nada stiže iz Australije. Istraživači sa Sveučilišta Brisbane uspjeli su uzgojiti genetski modificiranu bananu sorte Cavendish koja pokazuje znakove otpornosti na TR4, a njihove rezultate potvrdili su stručnjaci s nizozemskog sveučilišta Wageningen. Ipak, to je tek početak, malo svjetlo na kraju tunela, izjavljuje oprezni nizozemski fitopatolog Gert Kema, objašnjavajući da ih čeka još puno posla, a i treba vidjeti hoće li ih tržište prihvatiti. Za to vrijeme neki mali farmeri okreću se uzgoju drugih, zanemarenih i za zapadni ukus neuglednih sorti namijenjenih lokalnom tržištu. Ne tako lijepih za oko, ne tako jednake dužine i ne tako slatkih kao Cavendish, ali otpornih na TR4.