Prijepori oko sastavljanja Vlade, (ne)poznavanje hrvatskog jezika 'slučajnog' mandatara za funkciju predsjednika Vlade te njegov politički legitimitet i reference, 'reforma' i 'stručnost' kao najnovije poštapalice političkog govora stranaka koje se spremaju formirati Vladu, odnosno - tko uopće sastavlja Vladu; unutarstranačka previranja u SDP-u kroz propitivanje samozatajnog i skrušenog osobnog karaktera kao prednosti ili nedostatka još uvijek tehničkog predsjednika Vlade koji voli baratati latinskim sentencama (kao da mu je latinski materinji jezik) i želi novi mandat predsjednika stranke, kao i značenja i smisla riječi 'socijaldemokratska' u njenu nazivu - samo su neka od pitanja koja dominiraju političkim životom Hrvatske.

Vraćanje državotvornog nazivlja institucijama, provjerene informacije o 'indikativnim indicijama o sumnjama' u zlouporabu sigurnosnih službi i politička skijaška sezona postaju distrakcijama pažnje javnosti od suštinskih tema.

Ukidanje Ustavnog suda neizborom sudaca

Potreba donošenja uravnoteženog državnog proračuna, koji bi trebao barem ublažiti daljnji neodrživ rast javnog duga, suočavanje s izvjesnim padom kreditnog rejtinga Hrvatske i dolazak 'udarnog vala' državnih kredita koji u ovoj godini stižu na naplatu - teme su s ruba interesa javnosti, samo male neugodnosti za koje mislimo da ćemo ih već nekako zaobići.

Čitav kompleks gospodarskih i financijskih problema u kojima se nalazi Hrvatska visi o pretpostavci da će predloženom mandataru te sastavu i programu njegove (?) vlade biti izglasano povjerenje u Hrvatskom saboru u ustavnim rokovima koji teku od dana njegova imenovanja (30 dana od 23. prosinca 2015. uz eventualno dodatnih 30 dana).

I kao da sve nabrojano nije dovoljno, predsjednica Ustavnog suda RH Jasna Omejec u intervjuu Večernjem listu 9. siječnja 2016. upozorava na zvono za uzbunu koje zvoni na Ustavnom sudu, poručujući političarima 'da se ne igraju Ustavnim sudom'.

Naime, kao što je već u kontekstu nedavno okončanih pitanja oko konstituiranja Hrvatskog sabora i imenovanja mandatara Vlade upozoravano od stručne javnosti i novinara koji prate i komentiraju ovu tematiku, nalazimo se pred mogućom (novom) ustavnom krizom čiji scenarij uključuje moguće postepeno sužavanje opsega djelokruga Ustavnog suda, što bi u krajnjoj varijanti moglo dovesti do potpune faktične nemogućnosti bilo kakvog djelovanja Suda.

Ukidanje kontrole političkog odlučivanja

Mogućnost odvijanja takvog scenarija proizlazi iz razloga neprovedenog izbora ustavnog suca na jedno upražnjeno mjesto još od 2011. te skorim istekom mandata pojedinim ustavnim sucima u nepovoljnom vremenskom slijedu u kojem bi Ustavni sud do lipnja o.g. mogao biti sveden na šest, a u najgoroj varijanti do studenog na tri suca. Kako se Ustavni sud sastoji od 13 sudaca, opće pravilo za njegovo odlučivanje jest da je potrebna većina glasova svih sudaca. Iz toga proizlazi da bi, ako se ostvari rečeni scenarij, Ustavni sud od lipnja mogao odlučivati još samo u jednom vijeću od šest sudaca o ustavnim tužbama, a niti tada ako se u vijeću ne bi postigla jednoglasnost ili ako bi vijeće smatralo da značenje tužbe ima šire značenje.

O svim ostalim stvarima koje spadaju u njegov djelokrug Ustavni sud bi u gore navedenom scenariju bio onemogućen odlučivati već u lipnju: kontrola ustavnosti zakona, kontrola ustavnosti i zakonitosti drugih propisa, rješavanje sukoba djelokruga tijela državne vlasti, o odgovornosti predsjednika Republike, nadzor izbora i referenduma te rješavanje izbornih sporova. Jednom riječju, kako upozorava predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec, 'nestala bi sudska kontrola političkog odlučivanja'.

Gdje je nastao problem?

Razloga za zabrinutost ne bi bilo da Ustav ne predviđa potrebnu dvotrećinsku većinu SVIH zastupnika u Hrvatskom saboru (101 glas - dakle potrebni su i glasovi zastupnika iz reda oporbenih stranaka) za izbor ustavnog suca, a imajući u vidu sadašnji trenutak ovako oštro podijeljene političke scene.

Predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec, u maniri teorija zavjere, mada moramo priznati ne bez pojedinih elemenata koji djelomično opravdavaju njezine teze, ukazuje na 'slojeve u koje je zamotana cijela priča o ukidanju hrvatskog ustavnog sudstva', iza koje se nalazi 'gola volja za neograničenom političkom moći', te odmata kutiju s nekoliko omota u koju je ta priča zamotana.

U pogledu prvog omota - 'ustavni amandmani SDP-a iz 2010. da se ustavni suci biraju dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika te prepreke koje sprečavaju da se ta većina postigne u Saboru' - nemoguće je da profesorici Omejec nije poznat ratio ustavotvorca kojim se željelo spriječiti buduće saborske većine u jednostranom izboru sudaca te se upravo željelo postići izbor kandidata koji bi uživao povjerenje i vladajuće većine i oporbe. Je li već 2010. započeta planska dekonstrukcija Ustavnog suda?

Kao loš znak vidimo izostanak konzultacija klubova parlamentarnih stranaka o kandidatima (čitaj: politički dogovor) u srpnju 2015., zbog čega je, uz isprike kandidatima, HDZ odbio sudjelovati u postupku izbora dva suca Ustavnog suda, čime je pao i izbor profesorice Sanje Barić, a ona može biti oglednim primjerom kandidata za suca Ustavnog suda.

Drugi sloj - 'netrpeljivost nekih političkih elita prema Ustavnom sudu, što se onda preko medija prelijeva na cjelokupnu javnost te su građani preplavljeni informacijama o 'skandaloznim' odlukama Ustavnog suda'. Činjenica je da je vlada tzv. Kukuriku koalicije vjerojatno temeljem političkog anticipiranja za njen stav nepovoljnog ishoda propustila prilikom saborske rasprave o raspisivanju referenduma o ustavnoj definiciji braka konzultirati Ustavni sud o dopuštenosti referendumskog pitanja, čime je posredno iskazala i svoj stav o Sudu. Ustavne promjene koje SDP nije uspio provesti 2013. sadržavale su i prijedlog tzv. konstitucionalizacije zakona kojom bi se Hrvatskom saboru omogućilo sužavanje djelokruga nadzora ustavnosti zakona od Ustavnog suda. U pojedinim izjavama Zorana Milanovića vezanim uz Ustavni sud u najmanju ruku se moglo iščitati omalovažavanje - '...ali da Sabor, prema jednoj odredbi Ustavnog zakona, unaprijed pita bilo koga je li nešto u skladu s Ustavom, a taj isti Sabor je donio Ustav, to je neozbiljno...'. Ovome valja pridodati posljednje izjave Nansi Tireli iz Laburista - 'Način na koji Ustavni sud u zadnje vrijeme donosi odluke tjera me da mislim da nam čak ni ne treba.' - i Ivana Lovrinovića iz Mosta - 'Čemu služi Ustavni sud?'

Samovolja Suda ili proceduralne greške vladajućih?

Uz neke očigledne 'greške u koracima' SDP-ove vlade u pojedinim područjima (npr. proceduralni propusti Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta prilikom prijedloga uvođenja kurikuluma zdravstvenog odgoja u osnovne i srednje škole), je li rast kvalitete u dosadašnjem djelovanju Ustavnog suda samo koincidirao s mandatom vlade Kukuriku koalicije? Možda je prošla Vlada RH dala Ustavnom sudu više 'štofa' za djelovanje od svih prethodnih ili se dogodila nepovoljna vremenska konstelacija većina u Hrvatskom saboru i Ustavnom sudu? Koliko se Ustavni sud u pojedinim pitanjima pridržavao načela koje je istaknula i sama profesorica Omejec: 'da u ustavnom sudstvu vrijedi i jedno specifično pravilo - kaže se da je ponekad najbolja odluka ona koja nije donesena' i je li postojala arbitrarnost u tajmingu donošenja pojedinih odluka?

U uvijek postojećoj opasnosti generalizacija jedno od istaknutih obilježja 2015. koje su naglasili mediji jest ocjena i kritika stručne javnosti da je pravosuđe bilo u sjeni odluka Ustavnog suda. Pri tome se javlja pitanje je li institut ustavne tužbe u našem ustavnom sustavu zaista toliko široko postavljen da se gotovo svaka odluka sudbene vlasti nužno može podvesti pod potencijalnu povredu ljudskih prava i temeljnih sloboda te, posljedično, je li problem u pravosuđu koje nema odgovarajuće stručne kapacitete da bude sposobno postupati i odlučivati u složenim postupcima, a da pri tom ne povređuje ljudska prava i temeljne slobode optuženika i osuđenika?

Treći sloj - 'priča o sramotnom načinu na koji je Sabor izabrao ove suce, ali i one prethodne, pa i one prije toga, o njihovim sumnjivim kvalifikacijama'. Naravno da je nedopustiva ovakva generalizacija u javnosti te da je Ustavni sud do sada u svom sastavu imao i ima niz izuzetnih pravnih stručnjaka. No bilo bi zanimljivo čuti iskrene odgovore nekih istaknutih članova stručne javnosti o ovome pitanju.

Zašto Ustavni sud nije štitio svoj integritet?

Predsjednica Omejec je propustila objasniti je li i prelijevanje netrpeljivosti prema Ustavnom sudu putem medija postojala i u slučajevima ustavnih sutkinja Snježane Bagić i Slavice Banić ili je reakcija Suda bila ispod svake razine za instituciju koja beskompromisno mora štititi svoj integritet i ugled kako bi gradila i zadržala autoritet prilikom ispunjavanja svojih ustavnih obveza pred građanima i političkim elitama?

Istup predsjednice Ustavnog suda vidimo kao pohvalnu obranu institucije na čijem je čelu, a koja je evidentno izložena stanovitim političkim pritiscima. No ne bi li se problemi u percepciji rada Ustavnog suda u javnosti trebali tražiti i unutar njegovih zidova?

U tom smislu valja uvijek ponavljati javnosti da je Ustavni sud kvazisudbeno tijelo koje se nalazi izvan sustava svih drugih državnih tijela, a koje zbog svoje ustavne pozicije u svom odlučivanju ponekad nužno mora sadržavati i elemente političkog arbitriranja. Kada i ako zakažu svi elementi unutar postojećih političkih i državnih institucionalnih okvira rješavanja prijepora i donošenja političkih odluka te njihove transpozicije u propise, Ustavni sud može i mora uvijek nastupiti kao zaštitnik ustavnog poretka.  

Svako od rješenja kao alternativa izboru svih ustavnih sudaca kojima istječe mandat u skladu s ustavnim odredbama o postupku njihova izbora bilo bi samo privremeno premošćivanje eventualne krize sastava Ustavnog suda. U tom smislu prijedlog prof. dr. sc. Davora Krapca - da se mandat sudaca produljuje sve dok na dužnost ne stupe novoizabrani suci, a ta je mogućnost predviđena ustavnom odredbom, te da se izraz 'a iznimno najdulje do šest mjeseci' ne bi odnosio na slučaj kad Sabor ne izabere suce - osobno smatram prihvatljivim jer je u duhu preporuke Venecijanske komisije u ovakvim situacijama (mechanism for appointment by default).

Profesor Krapac ovo tumačenje temelji na analizi zapisnika saborske rasprave, upućujući da je to upravo bila izvorna namjera ustavotvorca. Problem se nalazi u tome što ovakvo tumačenje ne može dati Ustavni sud prema principu da nitko ne može biti sudac u svojoj stvari (nemo iudex in res sua). Premda nije jasno koliko bi taj period premošćenja mogao trajati, može se očekivati da bi - umjesto da nastave ignorirati suce kojima je istekao mandat - parlamentarne stranke time bile faktički 'motivirane' provesti izbor novih sudaca. Sabor ništa ne priječi da provede izbor samo određenog manjeg broja ustavnih sudaca, ali koji bi minimalno barem bio dovoljan za kvorum (sedmero sudaca). U tom slučaju nije jasno bi li se na preostale suce kojima je istekao mandat moglo primijeniti gore spomenuto tumačenje.  

Promašene ideje za skretanje pažnje javnosti

Premda imenovanje mandatara, sastavljanje Vlade i izbor sudaca Ustavnog suda u očima političkih elita sigurno nemaju jednaku težinu, zapravo je riječ o prevažnom pitanju koje traži visok stupanj odgovornosti svih parlamentarnih stranaka. Ima li dovoljno vremena za stišavanje poslijeizbornih strasti i konsolidaciju političke kulture dijaloga u političkoj areni, a što bi omogućilo izbor svih ustavnih sudaca u rokovima koji slijede, drugo je pitanje.

Kao i uvijek, u krizi se javlja šansa da se odgovornim pristupom parlamentarnih blokova provedbi izbora svih sudaca kojima je istekao mandat izmijeni gotovo cjelokupan sastav Ustavnog suda (10 sudaca), čime bi se uklonili svi prigovori u pogledu integriteta, stručnosti i političkih kompromisa u pogledu sudaca te osnažio (nagrizen) autoritet Ustavnog suda.

O ulozi, dosezima i potencijalu Ustavnog suda uvijek se treba moći raspravljati. Izjave o uklanjanju Ustavnog suda iz ustavnog sustava Republike Hrvatske mogu se tumačiti samo u funkciji radikalnog skretanja pažnje s ozbiljnosti trenutne situacije zbog potrebe izbora ustavnih sudaca, bez postojanja realne mogućnosti za realizaciju ovako promašene ideje.

Paradoksalno bi bilo da u dekonstrukciji Ustavnog suda u Hrvatskoj sudjeluju stranke lijevog centra, s obzirom na to da se ustavni sudovi u Mađarskoj i Poljskoj nalaze pod udarom konzervativnih stranaka desnice i desnog centra.

Stoga, Ustavnom sudu - ne pakovati!