Svatko se našao u situaciji da mora obaviti vrlo intimnu radnju nuždenja u ugostiteljskom objektu; što ćete, čovjek ne bira kada će se takva potreba pojaviti, možda malo može utjecati na to, ali teško može imati apsolutnu kontrolu i onda se dogodi da je WC kafića najbliži i najlogičniji izbor (budući da, je li, sjedite u kafiću), a ondje nas nerijetko čekaju raznorazna iznenađenja.

Kava je diuretik, alkoholna pića su diuretik, čak je i naizgled nedužni sok od naranče diuretik, gotovo sve što možete konzumirati u kafićima potaknut će vaše bubrege na ekstra aktivnost i pritom se još možete smatrati sretnima ako se isto ne dogodi i s crijevima jer broj dva u kafićima je najčešće jednako poželjno iskustvo kao i vađenje zdravog zuba bez anestezije. Na sredini nogometnog igrališta. Pred publikom.

Oni loši

Možda nije baš za pohvalu, ali kada su sanitarije kavana u pitanju, vidio sam skoro sve, čitavu skalu koja je s jedne strane bila prilično nemilosrdna u akciji preokretanja mog inače-ne-baš-osjetljivog želuca, a na drugom me kraju tjerala da se zapitam koliko bih ja to morao zarađivati da si mogu priuštiti takve pločice, takvu školjku i takvu rasvjetu kod svoje vlastite kuće. Bilo je i onoga između, klasičnih funkcionalnih postava koje vas ne tjeraju da razmišljate i ne bude nikakve neželjene fizičke reakcije, nego samo obavite što trebate i idete dalje (tu bi bilo neprikladno napisati 'ljudi su snaga', stvarno bi), ali takvi su razmjerno rijetki i iako ih je lako uzeti zdravo za gotovo, zapravo ih treba cijeniti i odati im počast. Blaženi bili WC-i koji su samo to i ništa više!

Zahtjevi koje postavljam pred ova mjesta namijenjena za svakodnevne i zato često podcijenjene radnje zapravo nisu pretjerano visoki, dapače. Dovoljan je neki minimum higijene, razumna razina intimnosti (vrata koja se, recimo, mogu zaključati) i bazična opremljenost i funkcionalnost (tekuća voda, sapun, WC papir). Volio bih napisati da me iznenađuje koliki broj ugostiteljskih objekata nije u stanju ispuniti ni ovaj minimum, ali tome sam se davno prestao čuditi.

Čučavci kojima je gotovo nemoguće pristupiti bez ribičkih čizama, fekalije po podu, na i oko školjke i po zidovima, vrata koja ne samo da se ne mogu zaključati, već se ne daju ni pritvoriti ili, još gore, uopće ne postoje (postoje ona koja dijele kafić od zahoda, to svakako, ali jednom kada uđete unutra, kao da ste u dvorani za bal), odvratni mirisi svih vrsta, neki gotovo izvanzemaljski snažnog intenziteta, generalna rasklimanost i zapostavljenost, sve to je slika svima na dohvat ruke i svega par koraka od kuće.

Možda je i najgora situacija kada za svoj kofeinski, alkoholni ili kakav drugi užitak odaberete lokal koji izvana djeluje sasvim pristojno, a i iznutra je uljuđen i dotjeran, ali kada vas nužda prisili da ga istražite do kraja, shvatite da je sva ta šminka i trud uzalud i da je podbačaj ondje gdje ste ga najmanje očekivali i k tome je epohalnih razmjera. Sjećam se nekoliko tih mjesta koja ni po čemu nisu davala naslutiti da im WC izgleda kao onaj u vlaku koji iz Soluna preko Beograda, Zagreba i Ljubljane ide dalje na zapad, a u kojem se u zadnjih dvadesetak sati odvilo svašta o čemu nije pristojno govoriti, ali ostavlja očite tragove.

Ne želim vam sada otkrivati i imenovati takva mjesta, ima nešto čari i u metodi vlastite kože, ali sigurno nećete pogriješiti ako već spomenuti broj dva ostavite za neku sretniju priliku od ugostiteljskog objekta.

Oni dobri

Kada razmišljam o pozitivnim primjerima, prvo mi na pamet pada nevjerojatan toalet kavane Lisinski koja se nalazi u samoj koncertnoj dvorani. Čist je i mirisan, vrata se mogu zaključati i zidovi kabina spojeni su sa stropom i podom, pa je privatnost zajamčena. Ima sapuna i još možete odabrati želite li ruke obrisati papirom ili ih sušiti toplim zrakom. Najimpresivnije su, međutim, dimenzije. Ondje bi se mogao organizirati sasvim pristojan tulum, zaigrati nogomet na male golove, a gdjekoji bi student bio vrlo sretan da mu je soba te veličine, možda nakon sobe u studentskom domu ne bi ni znao kako iskoristiti sav taj silan prostor.

Golf, kafić sa zapadnog odvojka zagrebačke špice, ima solidne sanitarije (evo, ipak pokleknuh) koje ne bi zaslužile spominjanje da zidne pločice u muškom wc-u nisu rezane nekako ukoso, čudno, a uz to su postavljene na neki poseban način pa, kada se nuždi iz stojećeg stava, odjednom se počnu događati igre perspektive i pod vam se učini jako nakošenim, nagnutim prema naprijed. Čarolija nestane kada ispravite glavu i pogledate ravno pred sebe, ali iskustvo je dosta upečatljivo, pa mu relativno kratko trajanje uopće ne umanjuje vrijednost. Ovaj fenomen nema nikakve veze s promilima alkohola u krvi, baš nikakve, neki se čak kunu da bolje radi na trijeznu glavu.

Iako je negativnih primjera više, pozitivni su puno zabavniji i njih bi se vrlo lako moglo nabrojati još gomila. Mene svaki puta oduševi kada vidim da je i ovim nužnim prostorima posvećena pozornost i da, koliko god to možda blasfemično zvučalo, i oni imaju dušu.

Iz čitave priče je moguće izvući samo jedan logičan zaključak koji se nameće od samoga početka, a on bi se otprilike mogao svesti na sentencu koja ima osiguran put u riznicu narodnih mudrosti. Ako već ne možeš birati kada ćeš morati na WC, barem možeš izabrati gdje ćeš popiti kavu.