Zatim slijedi pokušaj konzerviranja i zaštite skupocjene opreme te priprema za stavljanje Spaladiuma na prodaju, što bi trebalo potrajati najmanje tri mjeseca. Po davnoj procjeni, dvorana vrijedi oko 500 milijuna kuna, no u sklopu stečajnog postupka tek treba izraditi nove procjene.

Kako je za tportal potvrdilo nekoliko pravnih stručnjaka vrlo dobro upućenih u ovaj slučaj, prodaja Spaladium arene možda jest idući formalni korak - no to još uvijek ne mora značiti da će se ona doista dogoditi. 'Bankama, kao najvećim vjerovnicima, nekretnina nije potrebna, one traže novac. Još odavno mogle su pronaći strateškog partnera koji će preuzeti projekt, a mogu to učiniti i danas', kazao nam je jedan ugledni odvjetnik.

Pravna situacija oko splitske dvorane - jedine u Hrvatskoj koja je prije petnaestak godina građena po modelu javno-privatnog partnerstva - izuzetno je složena. U glavnim crtama, Spaladium arena bila je zamišljena i ugovorena tek kao dio velikog poslovno-trgovačkog kompleksa, Spaladium centra, koji je po svim izračunima trebao biti isplativ i pokrivati sve svoje troškove, pa i otplaćivati kredite.

Međutim građevinske tvrtke zastale su nakon izgradnje same dvorane, a uskoro i propale, dok su banke koje su im dale kredite najprije pokušale nastaviti naplaćivati mjesečne najamnine kao da je centar dovršen, a potom svaliti sve na državu i Grad Split. Oko toga je pokrenut niz sudskih sporova, čak i arbitraža vrijedna 650 milijuna kuna, koja je originalno išla u prilog bankama. No ona je u lipnju prošle godine pravomoćno poništena.

Osnovni ugovor vezan uz Spaladium centar, naime, sklopljen je između države i Grada Splita s jedne te triju građevinskih tvrtki (IGH, Konstruktor i Dalekovod) s druge strane, a banke su ušle u posao tek kada je trebalo dati kredite tvrtkama. Kada se cijela konstrukcija urušila, banke su krenule u ofenzivu.

U tome im je pomogao nekadašnji gradonačelnik Splita Ivan Kuret potpisavši dva tajna aneksa koja su im išla u korist, čije se poništenje danas traži sudskim putem, te arbitri u spomenutom arbitražnom postupku protiv kojih su podnesene kaznene prijave. Kompletnu dokumentaciju iz niza sudskih procesa nedavno je ponovno izuzeo USKOK.

U ovako šizofrenoj situaciji Spaladium arena nastavila je poslovati u stečaju, organizirali su se deseci koncerata, sajmova i drugih događanja te su prihodi navodno bili dovoljni za njen opstanak - no pokrivali su se tek osnovni troškovi, režije i plaće nekoliko zaposlenika. Nisu se plaćali krediti, pa čak ni uobičajena komunalna naknada koja je narasla na 24 milijuna kuna. Prije pola godine - kada je Split bio bez vlasti i čekao je izvanredne izbore - gradska uprava shvatila je da prijeti zastara potraživanja i stoga je pokrenula ovrhu. Ali i ubrzala sve ostale procese, pa i zatvaranje dvorane.

'Smisao stečaja nije da se isplaćuju plaće, nego da se naplate vjerovnici. A u ovom slučaju banke potražuju novac koji su plasirale u gradnju, dakle stotine milijuna kuna. Do ovoga je naprosto moralo doći i očito nije uspjela emocionalna ucjena banaka te one sada imaju izbor: pretvoriti potraživanja u vlasništvo nad Spaladiumom, pronaći strateškog partnera koji će dovršiti cijeli projekt ili eventualno rastaviti dvoranu i odnijeti je sebi u Austriju', ironično objašnjava drugi tportalov sugovornik.

Splitska gradska vlast u međuvremenu je, prije svega u mandatu Andre Krstulovića Opare i Ivice Puljka, napokon zauzela čvrst stav i odlučila istjerati problem sudskim putem, u čemu posljednjih mjeseci niže uspjeh za uspjehom: sve je izgledniji scenarij po kojemu će dokazati da Grad Split doista ništa ne duguje, odnosno ono što se tvrdi otpočetka - da su banke same riskirale davanjem kredita privatnim tvrtkama koje su kasnije propale bez realizacije projekta.

Ne bi im to bio ni prvi ni zadnji loš plasman novca.

'A zahvaljujući odlično sročenom originalnom ugovoru, koji se održao do današnjeg dana, za razliku od drugih gradova, Split za svoju dvoranu dosad nije platio gotovo ni kunu', laički pojašnjava treći sugovornik tportala, poništavajući tezu da su baš sve dvorane izgrađene prije petnaestak godina diljem Hrvatske postale gutači javnog novca. Ova nije.

'I sada su banke na potezu, same odlučuju što će sa svojom imovinom. One mogu pretvoriti svoje dugove u vlasništvo i potom tražiti partnera, a mogu dozvoliti prodaju sudskim putem, čime bi se cijena iz kruga u krug smanjivala, sve dok se ne pronađe investitor. Po zdravoj logici, to bi mogao biti jedino Grad Split', kaže isti sugovornik.

Uz samu Spaladium arenu, naime, na prodaji bi se našlo pravo građenja na obližnjem zemljištu, no nevolja je u tome što ono vrijedi samo 30 godina i polovina tog perioda već je istekla - a malo će se komu isplatiti graditi nebodere, garaže i trgovačke centre s tako malim rokom za amortizaciju.

'Jedini potencijalni interesent trenutno bi mogao biti Grad Split te bi platio manji dio procijenjene vrijednosti i potom dogovorio s Vladom produljenje prava građenja komercijalnih sadržaja', dodaje ovaj stručnjak.

No koliko je realno to da će o ovako složenom problemu zajednički jezik pronaći Andrej Plenković i Ivica Puljak, sasvim je druga tema.