Zateknem se tako neki dan u jednom većem, dosta šarenom i meni razmjerno nepoznatom društvu u jednom od onih zagrebačkih kafića koji nose omraženi i 'toliko-puta-isfurani-da-je-postao-beznačajan' epitet 'kultni' (mada se ovaj konkretni kafić može tako etiketirati s punim pravom i neupitnim legitimitetom). Znate kako to ide, dođete se vidjeti s nekim pa onda ispadne da je ta osoba već s nekim ljudima. Onda naiđe neki poznanik nekoga od tih ljudi pa se priključi i on, a onda dođe i njegova prijateljica.

Da, doista, takav je razvoj situacije zaista moguć samo u određenim kafićima, na mjestima na kojima se okupljaju ljudi sličnih afiniteta i koji su, manje-više, stalna klijentela pa onda čak i ako se ne poznaju barem imaju neku maglovitu predodžbu jedni od drugima i tako se društva bez većih problema spajaju, prelijevaju jedno u drugo i nastaju ponekad dosta začudni socijalni amalgami koji počesto rezultiraju atmosferom koja bi se prije mogla opisati kao tulumska, nego kao kafićka.

Taj dojam da ako već ne poznajete svaku osobu od stotinjak okupljenih, a onda je barem poznaje netko koga vi poznajete zbilja zna biti zanosan, ali zanos zna biti i opasan, jer ako vas zanese na krivi put, možete očekivati i poneku lošu emociju, razočaranje u najboljem slučaju.

Tako se dogodilo jednom od mojih stolnih kolega te večeri koji je za kafić u kojemu smo sjedili i u koji on sam odlazi prilično često i rado ustvrdio da su oni tek puki trgovci srećom.

Trgovina emocijama

Obrazložio je to ovako. Oni namjerno stvaraju toplu, prisnu i obiteljsku atmosferu da bi te navukli da dolaziš i kupuješ je. I onda u jednom trenu shvatiš da dolaziš u taj kafić po emociju koji ti oni, zapravo, podvaljuju.

Pokušao sam ga uvjeriti da sve kada bi to i bila istina, u tome ne bi bilo baš ništa loše. Kafić živi od svojih gostiju, posebno od stalnih gostiju (koji, je li, i stvaraju renome) a ako ih je već uspio privući, to znači da je ili netko vrlo promišljen i da povlači uspješne poslovne poteze ili da jednostavno ima puno sreće.

Rekao sam mu i da je to što se on osjeća kao dio obitelji u tom kafiću nažalost samo predodžba u njegovoj glavi i znam, da, teško je prihvatiti da si zamjenjiv na mjestu na koje odlaziš godinama i gdje konobarima znaš imena, a znaju i oni tvoje. Teško se pomiriti s činjenicom da si, unatoč dugogodišnjoj vjernosti, i ti ipak samo gost koji možda može popiti piće na dug, možda može i pet, ali deset sigurno ne može. Teško je prihvatiti i da nitko neće raditi veliku dramu ako se ne pojaviš tri dana zaredom. Prvi dan će netko pitati gdje si, drugi dan će se već navikavati na tvoju odsutnost, a treći dan će tu već biti netko novi, prepun entuzijazma za postizanje statusa stalnog gosta. I prihvatit će ga, zašto ne bi.

Koliko god bili klimavi, njegovi su argumenti u ovom slučaju ipak posjedovali neku logiku, ako ne ekonomsku, onda barem sentimentalnu, neku utopističku i dječje naivnu vjeru da bi stvari zaista mogle biti onakve kakvima se čine pa ako nigdje drugdje, onda barem u tom kafiću, na mjestu koje mnogi doživljavaju kao drugi dom i gdje je sve iskreno, istinito i čisto u čemu, razumije se, pomaže i alkohol.

Stvaranje kulta

Te stvari obično krenu na sličan način. Okupe se neki ljudi pa se oko njih okupe neki drugi, a oko njih neki treći sve do trenutka kada jezgra više nema previše veze s onime što je generirala. Zajedničko je svima to da se na tom mjestu osjećaju ugodno i da se osjećaju kao da su 'među svojima'.

Često su kohezivni faktor konobari, rjeđe je to glazba ili neki sličan zajednički interes ili strast koja povezuje okupljene. Postoji gomila relevantnih kafića koji su počeli tako da su prvo počeli dolaziti kul prijatelji kul konobara. Onda su oni doveli neke svoje kul prijatelje. Pa su se pojavili oni koji su čuli da je tamo kul, a i oni bi sami voljeli biti kul, pa i ako nisu, kada su među kul ljudima, osjećaju se kao da jesu. I tako nastaje lavina, kritična kafićka masa.

Ipak, koliko god u nekom kafiću osjećate povezanost s drugim gostima i koliko god vam se činilo da ste, zapravo, dio neke zajednice ili čak scene, nemojte brzati s takvim zaključcima. I nemojte se iznenaditi ako u jednom trenutku počnete misliti da svojim novcem zapravo plaćate pozitivne emocije iako je to, naravno, potpuna besmislica. Vi svojim novcem plaćate samo piće, a to što ste ga odlučili plaćati baš tamo, znači samo to da se tamo osjećate bolje nego drugdje. Ako uz to piće dobijete i poneku pozitivnu emociju, smatrajte to čistim bonusom.