Svakako ne bi zasjela na ljestvicu prije Oluje ili uspjeha nogometne reprezentacije na svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. Možda ne bi tako 'loše' prošla zato što većina tadašnjih zagovarača ideje ulaska u Vukovar na 'bijelom konju' u međuvremenu nije ponešto korigirala svoje stavove o načinima rješavanja tog konflikta, već jednostavno zato što se u našem društvu i dalje svi duboko zaklinju u mir, ali ga neusporedivo strastvenije slave kad je stečen mukom i krvlju. Ratom, konkretnom bitkom i, na koncu, velikom pobjedom u njoj.

No, budimo iskreni, Mirna reintegracija je bez sumnje najsvjetlija stranica novije Hrvatske povijesti, barem kada bismo pitali u našu recentnu povijest upućene strance, jer iako u ovom kontekstu stotinama puta citirano, ponovimo riječi čuvenog SunTzua: 'Nije vrhunac vještine odnijeti stotinu pobjeda u stotinu bitki. Vrhunac vještine je pobijediti neprijatelja bez borbe.' Ovo osobito u našem malom svemiru i s teretom iskustva, kako nam se nakon nekih velikih vojnih pobjeda nesmotreno omaknulo da hračnemo na njih. Ruku na srce, najveće pogreške napravili smo u teško stečenom miru. 

'Pobunili ste se, odigrali svoje karte i izgubili'

Nije taj politički projekt integriranja prethodno okupiranog hrvatskog područja samo rezultat iznenađujuće mudre odluke čovjeka oko kojeg još nismo postigli ni minimum društvenog konsenzusa - Franje Tuđmana (je li bio veliki državnik ili glavni krivac za hrvatsku kalvariju devedesetih?) koji je svoj prvi govor u Vukovaru vodio idejom da 'pobjednik koji ne zna praštati, taj sije klice novih razdora i budućih zala, a hrvatski narod to ne želi' i dobro osmišljenog operativnog programa koji bi najvjerojatnije ostao mrtvo slovo na papiru da ga nije vodio opet prilično osebujan lik ne baš uglađenih diplomatskih manira, američki general Jacques Klein koji je srpskim političarima postavio jasna pravila igre: 'Pobunili ste se, odigrali svoje karte i izgubili. Ako mi ne pomognete, odlazim, pa će Hrvati sami obaviti posao. Nema treće opcije!'

Ne. To je ponajprije uspjeh 'malih ljudi'. Običnih službenika koji su se prihvatili poslova u policiji, državnoj upravi, prosvjeti, zdravstvu i građana (stanovnika) istočne Slavonije i Baranje. Onih koji su nakon krvavog sukoba, silnih izgubljenih života i nepoznatih sudbina svoje djece, roditelja, braće i sestara, trebali prihvatiti pobjedu i/ili poraz bez osvete. Došli raditi i živjeti u totalno razrušeni grad i među ljude s kojima su se do jučer gledali preko nišana. Ljude i s jedne i s druge strane barikade.
'Nakon prvog obilaska terena u zimu 1997, znala sam da smo uspjeli', kaže mi moja sugovornica, jedna od pionirki mirne reintegracije, zaslužna za implementaciju hrvatskog zakonodavstva i organiziranje vrlo bitne državne službe u Vukovaru.

'Ljudi su bili pripremljeni i, rekla bih, 'pomireni'. Jedan visoko pozicionirani dužnosnik tzv. krajine je prilikom primopredaje dužnosti i stavljanja na raspolaganje 'svojih' službenika, jednostavno rekao: 'Mi smo izgubili ovaj rat i imamo se ponašati po vašim pravilima. Bilo im je stalo da obave prve izbore, da zadrže poslove koje su imali. Oni koji nisu vjerovali ili željeli živjeti u hrvatskoj državi, otišli su i prije nego smo u travnju 1997. proveli prve izbore na tom području.'
Pitam je što sada misli o mirnoj reintegraciji. Je li to bio pametan potez?

'Bez sumnje, da! Sad sam u to uvjerena puno više nego u trenutku kad je politička odluka donijeta. Iskreno, onda sam se strahom od novih žrtava potiskivala želju da stvari konačno riješimo vojnim putem. Razum je govorio jedno, a emocije su slale druge poruke. Izgubili smo bližnje, bili ponižavani i mučeni. Zatočeni u logore. Mnogi od nas ni danas ne znaju gdje su im tijela mrtvih. Nije jednostavno s dojučerašnjim neprijateljem sjesti za stol i rješavati 'tekuće probleme' službe. Sada sam definitivno sigurna u to da je Mirna reintegracija bila najbolji mogući način za povratak Podunavlja.'

Na kraju razgovora dodaje: 'Znate, mislim da je cijeli taj projekt uspio ponajviše jer su ga iznijele žene. Osim prve godine, kada su na terenu bili vojnici UNTAES-a i policajci, žene su te koje su u ogromnoj većini prve došle za službom živjeti u grad: učiteljice, medicinske sestre, socijalne radnice, službenice u državnoj upravi i u javnim službama. Takva nam je struktura u tim strukama. Konkretno, u mom timu bile smo nas tri. Samo smo prvi dan imale policijsku pratnju. Dalje je sve povijest.'

U trenu se srušio mir, poletjeli su čekići

I onda, nakon više od desetljeća i pol od preuzimanja nadzora nad istočnom Slavonijom i Baranjom i mira koji se postigao bez dugih cijevi na ulici, bez terorističkih napada na državne institucije ili dužnosnike, bez nemira i prosvjeda, bez ijednog izgubljenog života zbog 'krive' nacionalnosti, bez svega onoga što svakodnevno gledamo u zemljama i zonama gdje se zaraćene strane pokušavaju pomiriti, umjesto da krenemo dalje dodatno podizati kvalitetu međunacionalnih odnosa, mi hračnemo na vlastiti uspjeh. U trenu se sruši naizgled čvrsti mir i polete čekići, ploče, teške riječi i, na najveću tragediju, padnu i ljudski životi.

Kako se to 'prešaltamo' iz velikih u sitne ljude? I zašto ne možemo do kraja dovršiti posao koji smo tako dobro započeli?

Pisala sam na tu temu mnogo puta i što vrijeme ide, to mi sve teže pada. Ne mogu više ponavljati mantre o fantomskim stožerima, ljudima koji imaju viška slobodnog vremena i nisu prisiljeni razmišljati hoće li sutra izgubiti radno mjesto. Već sam rekla da mi to izaziva mučninu. Uvijek mi u takvim prigodama, da se lirski izrazim, rečenice podivljaju poput dunavskih bjelouški. Izviru i nestaju. Roje se kao komarci, a ja ostajem izgubljena pred činjenicom da smo ništa drugo nego svojom voljom taoci nesposobnih političara. Nepromišljenih, iracionalnih i sujetnih ljudi kojima su naše najtanje emocije moneta za potkusurivanje. Koji nisu i ne čine ništa, osim što su se oslonili na to da ćemo sami odraditi ovaj proces mirenja. Ali i to samo do mjere u kojoj njima odgovara.

Za one koji u Vukovar dođu jednom godišnje ili koji o njemu grade mišljenja na temelju senzacionalističkih napisa u medijima, imam samo jednu poruku: Naš grad nije grad slučaj. Barem ne bitno drugačiji slučaj u državi koja je cijela postala jedan veliki slučaj. U njemu se ne živi ništa gore nego što se živi u Pakracu, Gospiću, Županji ili bilo kojem drugom gradu čiji su stanovnici bili na samoj ratnoj crti. Iz njega se odlazi u potrazi za poslom podjednako kao i iz drugih gradova daleko od zagrebačkog prstena.

Zašto o Vukovaru volite slušati samo tužne priče ili vijesti u kojima padaju ploče i lete šake? Zašto ga spominjete samo kao razrušeni grad, a ne grad koji se obnavlja? Zbog čega vam je zanimljivije slušati o nevoljama, pojedinačnim međunacionalnim incidentima, 'hrvatskim' i 'srpskim' kafićima, a ne o činjenici da ljudi i pored trauma koje su preživjeli, u Vukovaru žive, rade, vole… Zabavljaju se (pa i u tim razdvojenim kafićima ako im je tako volja), pokazujući više nego mislite što to znače tolerancija, oprost. Zašto toliko pozornosti posvećujete glasnoj manjini koja iz objektivnih ili subjektivnih razloga nije našla svoj unutarnji mir, pa je onaj izvanjski dodatno guši i važno mu je razbiti koncepciju?

Što razmišljaju mladi kada pišu: 'Ovo je Srbija'?

No neću sada o vlastitim tezama zašto je Vukovar svima nama važan kao lampica koja pokazuje da ipak imamo sjećanje na ne tako daleku prošlost, jezičak na utegu društvene savjesti, a nekima kao dobra krava muzara za vlastitu promociju (ne samo političku).

Podsjetit ću nas sve skupa da rad na miru ne prestaje nikad, a da smo mi posljednjih godina na njemu jako malo radili. Prepustili smo se spontanosti i svakodnevici koja je donosi. A svakodnevica je sve teža. Prije svega, ekonomski.

Dok roditelji trče za kunom kako bi platili režije i nahranili djecu, znamo li što ta djeca misle? Što misle generacije rođenih u prvoj godini mirne reintegracije? Radimo li s njima prije nego što nam iz grada odu u potrazi za poslom i egzistencijom?

Moj drugi sugovornik rodio se 1998. Izabrala sam ga jer je prilično radikalan. Nadam se, u velikoj manjini. Onoj koja najvjerojatnije stoji iza brzinski našvrljanih grafita tipa 'ovo je Srbija', zbog kojih onda odrasli dižu tenzije do granica nekih novih sukoba i ratova. Njegovi stavovi sigurno nisu ono što bismo željeli da nam misle i osjećaju mladi ljudi, bez obzira na nacionalnost, a svoje (pismeno) izlaganje započinje ovako:

'Od mirne reintegracije, to jest hrvatske okupacije Republike Srpske Krajine, Srbima (u sadašnjoj RH) se sve više oduzimaju prava. Pitanje ćirilice u Vukovaru (…) Ta ćirilica nije nikom ništa loše donijela, a hrvatski branitelji koji su 'branili' tu istu Republiku Hrvatsku, razbijaju ploče gdje je njihov grb za koji su se borili i uništavaju zakon koji su sami donosili 90-ih. Također, od reintegracije Srbi žive kao u getu. Zabranjuje im se nošenje odjeće s obilježjima srpskih klubova, prisutne su stalne prijetnje od proustaških pojedinaca, što i hrvatska policija često tolerira. U školama se djeca uče mržnji. Podijeljena su po nacionalističkim osnovama.'

Još uvijek imamo vremena, ali ne mnogo

Što smo propustili učiniti, a imali smo veliku priliku? Puno toga. Prije svega pomoći ljudima koji su bačeni da se snalaze sami kako znaju i umiju. Nije svatko imao iste kapacitete i preduvjete pomiriti se, oprostiti ili barem otpustiti. Tu posebno mislim na one koji su duboko traumatizirani i izgubili su bližnje. Na žene koje su silovane, potom iz političkih pobuda ušutkavane, a na koncu još uvijek bez satisfakcije da počinitelji budu pronađeni, procesuirani i primjereno kažnjeni. Ali i na generaciju kojoj pripada gore navedeni 'virtualni ratnik'. Na one koji su se rodili nakon rata i koje smo pustili da se radikaliziraju selektivno prikupljajući informacije i gradeći svoja nimalo miroljubiva uvjerenja i stavove. Još uvijek imamo vremena posvetiti se toj zadaći.

Da se vratim na Sun Tzua: 'Onaj koji zna kada se treba boriti, a kada se ne treba boriti, bit će pobjednik.' 

Kao i onaj koji nikada ne zaboravi ulagati u stečeni mir.