U Zagrebu je protekla dva tjedna, kao gost predavač Međunarodne diplomske škole za poslovno upravljanje (Igbs.hr), koju je 2003. osnovao Ekonomski institut i uz potporu State Departmenta, boravio ugledni španjolski makroekonomist Vicente Javier Fernández Rodríguez, član stalnog predstavništva Španjolske pri EU od 1998. godine. Fernandez Rodriguez bio je direktno uključen u razvoj odredbi o jedinstvenom financijskom tržištu EU te uvođenje eura. Bio je to povod da s prof. Fernándezom Rodríguezom porazgovaramo o krizi eurozone.

U nedavnoj izjavi, koju je prenio The Wall Street Journal, američki milijarder George Soros je izjavio kako je Europska unija slična Sovjetskom Savezu na način da kriza eura ima potencijal uništavanja, potkopavanja Europske unije, pa kaže: 'S dubokom socijalnom, gospodarskom i moralnom krizom u kojoj je Europa, možemo vidjeti sličan proces raspadanja.' 'Euro potkopava političku koheziju u Europskoj uniji, a ako nastavi tako, može čak i uništiti Europsku uniju', rekao je Soros. Kako to komentirate?

Za početak bih kazao da nam politički kompromis, koji je prihvaćen kad je donesena odluka o uvođenju eura, treba svaki dan, svaki mjesec. Istina jest da je euro rođen s određenim iskonskim grijehom, a to je određeni manjak financijske arhitekture. Nedostaje jedinstvena europska fiskalna politika, proračun. Ali proračun koji će biti solidaran sa siromašnijim zemljama, ili onima kojima ide loše, ili s onima koje pogađaju prirodne katastrofe. Kad se donosio euro, političari su se obavezali da će se financijski ponašati poput države, onako kako funkcioniraju SAD, Australija ili Kanada. To su četiri države s federalnom strukturom u kojoj savezne države imaju veliku autonomiju, koje nadziru 70, pa čak i 80 posto javnog novca. Od ostalih 20-30 posto se razvija ta potrebna vrsta solidarnosti. Euru će ići loše ako se ne prakticira ta politička volja utemeljitelja. Od početka se govorilo o potrebi stvaranja fondova pomoći 'za svaki slučaj', ali se to nije realiziralo. Ne tvrdim da politička volja ne postoji, ali ona nije dostatna. Dakle, ja ne vidim stvari tako crnima kao gospodin Soros, ne niječem ozbiljne probleme.

Načelno da. Ali je problem malo složeniji. Kad je potrebno, političari se sastaju i donose odluke kao što su ove posljednje oko spašavanja eura. Jer, da se razumijemo, propast eura može imati efekt kakav imaju ratovi, mislim pritom na siromaštvo i na ogromne financijske štete. Osim toga, nastali bi mnogi konflikti. Jer kada stvari idu loše, zemlje se međusobno svađaju. Problem je u tome što smo još u procesu prihvaćanja Europske unije kao centralizirane institucije jer postoji dio javnog mnijenja koji to teže prihvaća. Jača Europa podrazumijeva jače centralne institucije, ti su politički procesi jako složeni, a i spori. Za EU problem je i stalna promjena vlada u pojedinačnim zemljama jer nema stalne homogene situacije.

Pozdravljajući pobjedu Françoisa Hollandea, Schulz kaže kako je dobro što Pakt za rast pušta korijene u Bruxellesu. O čemu on to govori?

U izvršenju proračuna EU, rekao bih, ima i do 10 posto novca koji se ne troši i koji predstavlja izvor za nove investicije. Osim toga, tu su i fondovi Europske investicijske banke. Dakle, EU novca ima.

U vašoj zemlji, Španjolskoj, baš ga i nema jer je vlada krenula u nacionalizaciju banaka. U tom pogledu Bloomberg upozorava na opasnost da se u Španjolskoj dogodi irski model gdje su banke na koncu spašene MMF-om i središnjim institucijama EU jer se javni dug podigao na 100 posto BDP-a.

Ja mislim da je to promašena usporedba. Irska i Španjolska nisu isto. Centralna europska banka je od 2002. slala 'jeftini novac' mediteranskim zemljama, tako da je Španjolska bila likvidna i taj je novac uvelike išao na kredite u građevinskom sektoru. Zbog krize su sada ugrožene aktive, ali to još uvijek nije povod da se govori kako Španjolskoj prijeti irski sindrom. Osim toga, španjolska je ekonomija deset puta jača od irske koja je, i to treba znati, puno fleksibilnija od španjolske.

Što mislite o njemačkoj politici 'same štednje'?

Mislim da ona nema puno smisla. To je začarani krug koji nas ne vodi nikamo. Mislim da Njemačka mora prihvatiti veći indeks inflacije. Moraju povećati trošenje. Jasno je da nema koordinacije pred ekonomskim ciklusom između Njemačke i mediteranskih zemalja, i to oslabljuje eurozonu. Da je prema njemačkom modelu, cijeli bismo život rasli na samo jedan posto godišnje. Ali potrebe, običaji i okolnosti u drugim dijelovima eurozone su jako različiti. Putovi izlaska iz krize su veća simetrija, malo veća inflacija, rast plaća, uvođenje eurobonova, određene intervencije Europske centralne banke, europski mehanizam stabilnosti i, sve skupa, spašavanje eura kao jedinstvene valute.

Znači li onda da ste, za razliku od Sorosa, optimist kad je riječ o mogućnosti da se iznađe politička volja da se spasi euro?

Bez obzira što se govori u nekim medijima, ja još uvijek mislim, pa i u slučaju moje zemlje, da građani vjeruju političarima i našim institucijama i da će se naći rješenje jer je alternativa previše grozna, neopisivo loša. Bez obzira na krizu, sadašnja vlada Mariana Rajoya je izgubila samo dva posto popularnosti, a toliko su dobili socijalisti, što znači da je političko tijelo Španjolske stabilno.

Možemo malo o situaciji u Grčkoj? Kako piše DW, prijelomni trenutak se dogodio kada su Grci na parlamentarnim izborima prošlog tjedna stavili svoje političare pred naizgled nerješiv zadatak. Oni bi trebali formirati vladu koja će odbiti zahtjeve Međunarodnog monetarnog fonda (MMF-a) i Europske unije o štednji, a istovremeno zadržati euro. Der Spiegel se već oprašta od Grčke.

Jest, izlazak Grčke iz eurozone jest negativna stvar, ali kako prolazi vrijeme, Unija se priprema za to. S vremenom ta opcija postaje manje dramatična, iako će to biti jako teško za Grke, a i priličan udarac za eurozonu. Ono čega se ja bojim su elementi zaraze i snaga disolucije i razaranja eura koji mogu nastati. Bit ću iskren, izlazak Grčke iz eurozone ne smanjuje mogućnost puknuća eura, dapače, povećava ga.

Zabrinjava li vas rast ekstremne desnice u Europi?

Da, ali, iako nisam politolog, mogu kazati da dok parlamentarne regularne većine ne padnu ispod 75-80 posto, većih poteškoća neće ni biti. U svakoj zemlji imamo prostor za 20 posto radikalnih i duboko nezadovoljnih građana i opcija. Dokle god budemo imali u parlamentima konsenzus od 70 do 80 posto, ozbiljnih problema ne bi trebalo biti.

Da zaključimo, vi ste optimist?

Jesam, ali prepoznajem problem i fenomene o kojima smo razgovarali. Ulagači moraju vidjeti zemlje kao stabilne. Vidite što se događa s Belgijom, svi govore o raspadu, teške političke svađe, problem jezika i autonomnosti, ali gledamo li dublje, tamo su financije konsolidirane i s tim nema šale. Oni oko toga imaju konsenzus i nitko se ne smije s tim igrati. I to je bit priče. Uspjeh eura će ovisiti o jasnom proračunu i ozbiljnoj fiskalnoj politici i ja mislim i vidim da se ide u tom pravcu.

Dakle, vi vjerujete da će doći dan EU s jedinstvenim ministrom financija i strogom financijskom politikom?

Da, to je naša budućnost, iako taj proces još treba sazrijevati. Bez radikalnog odustajanja od monetarnog suvereniteta nema jake i uspješne EU.