... i prihvaćanje. I ne želim zvučati kao fanatik, ali stvarno mi je čast biti pesja mamica, kako bi rekla moja Sonja. Odgovornost, briga za drugo biće, predanost, međusobna ljubav i konstantno vraćanje u sada i ovdje samo su neki od benefita imanja kućnog ljubimca.

Kad imate pse bar ste dva sata dnevno u sadašnjosti. I u prirodi. To su oni trenuci kada ste s njima u šetnji i zaboravljate na sve brige koje vas muče, igrate se s njima, gledate ih kako se igraju s drugim psima, udišete čisti, šumski zrak. U današnje je vrijeme to povlastica/luksuz

Miša i Khan. U ljubavi :)

Iz inozemstva sam, preko fejsa, pratila objave o trovanju pasa po zagrebačkim parkovima, pa sam se preplašila i iznervirala, pa mi je Rujana, prijateljica koju sam upoznala zahvaljujući pasici Miši, poslala link na svoj tekst o tome na T-portalu, pa sam se smirila. I rastužila.

Mali čopor

Umjesto da se smišljaju načini kako da se pomogne udrugama koje zbrinjavaju napuštene pse, informiraju vlasnici pasa o kvalitetnoj brizi za iste, raspišu neki zakoni koji bi uvjetovali ljudima da skupljaju pseće drekove za sobom naročito u parkovima u kojima se igraju djeca, po novinama se razvlače neki poluprovjereni, bombastični, paranoični polutekstovi o trovanju pasa.

Najslađa njuška vođe našeg malog čopora

Sijanje straha i panike jedina je, globalna, misija medija - očito. Čak i u Australiji u kojoj vlada blagostanje ljudi stalno izmišljaju neke katastrofične, bombastične, negativne vijesti tipa Sydney je poharala oluja - a kad ono palo malo kiše i jače puhao vjetar nego inače.

Zaključak je - ne bavimo se stvarnim problemima pa moramo izmišljati neke dodatne koji će nam odvući pažnju.

Kad se u Zagrebu pojavi ovakav oblik zbrinjavanja životinja, kao u dolje naznačenom videu - želim to pročitati u novinama i gledati na telki.
Ostalo me ne zanima.