U Dinamu nikada nije dosadno. Ako je na repertoaru Liga prvaka, osim domaćih aduta, gledaju se vrhunski protivnici, ako je riječ o domaćim natjecanjima, nešto slabiju opoziciju nadoknađuju zbivanja na tribini.

Otkada se Dinamov sjever vratio iz bojkota, vratio se i klasični navijački repertoar. Buka i nešto dima (shvaća li uopće jedini genijalac koji je ubacio baklju u teren koliko šteti apsolutno svemu vezanim uz svoj klub i grupu) prošarani su uvredama prema klupskom vodstvu, a na kraju utakmice prvi put u sezoni istu su sudbinu doživjeli i igrači. Krenimo od početka.

Sjever je, zajedno s Armadom na jugu, vrlo dostojanstveno popratio minutu šutnje za Iztoka Puca, a navijači su minutu poslije i transparentom poručili sjajnom Slovencu da počiva u miru. U nastavku utakmice prisjetili su se, uz blok domoljubnih povika, i legendarnog vukovarskog zapovjednika Blage Zadre. U prvih pola sata Mamića nisu niti spomenuli, općenito je u njihovom repertoaru napokon i Dinamo dobio zasluženu 'dvotrećinsku većinu'.

Golovi su padali prema južnoj tribini pa je ostalo nejasno slave li igrači bez svojih navijača s namjerom ili igrom slučaja. Odgovor je došao po isteku dvoboja kada su plavi mirno otišli put svlačionica bez da su zapljeskali prema sjeveru ili ostalim tribinama. Iz navijačke perspektive riječ je o smrtnom grijehu.

Krenula je salva zvižduka i uvreda, koja sama po sebi i nije pretjerano zloguka. Ali, igrači su se očito odlučili da neće surađivati s oponentima svoga poslodavca i ta bi se pukotina u kratkom roku lako mogla pretvoriti u golemi krater. Klub, posebno Dinamo, vrlo je kompleksna pojava i igrači, koji su, posebno u Dinamu, najprolazniji dio čitave priče moraju ostati neutralni. Svaki od njih ima pravo na privatno mišljenje, ali okretanje leđa bilo kojoj od zavađenih opcija jednostavno im nije pametan potez.

Možda bi drugačije bilo da je igrao ozlijeđeni Kovačić koji je znao sam krenuti oko stadiona i povući ostale igrače. Možda, ako se to u Dinamu još uvijek uopće smije.