Vladimir Vladimirovič Putin prvi put izabran je za predsjednika Rusije na današnji dan prije 25 godina. Tko je tada mogao očekivati da će taj mršavi 48-godišnji KGB-ovac desetljećima biti na čelu najveće zemlje svijeta? Nakon dva uzastopna predsjednička mandata, 2008. formalno je prepustio predsjedničku funkciju Dmitriju Medvedevu, a s pozicije premijera naizgled je vladao iz drugog reda. Četiri godine kasnije vratio se u Kremlj, gušeći prosvjede protiv svog povratka. Bila je to uvertira u razdoblje rastuće represije.

Neformalni dogovor sa svojim narodom o političkoj pasivnosti u zamjenu za gospodarski rast zamijenio je čistom represijom nakon usporavanja ekonomskog uzleta. Oporba je danas slaba i razjedinjena, posebice nakon smrti najglasnijeg oporbenjaka Alekseja Navaljnog 2024.

Iskorištavanje slabosti

Rusija sada na vanjskopolitičkom planu djeluje toliko agresivno da je se ne boje samo susjedne zemlje. Njemačka obavještajna služba BND tako upozorava da bi do 2030. zbog stalnog naoružavanja mogla biti u poziciji napasti NATO te da ga je spremna 'testirati'.

I dok stručnjaci ukazuju na rizike koje Rusiji donosi transformacija u ratnu ekonomiju zbog prijetnje pregrijavanja, čini se da širi slojevi društva zasad imaju koristi od viših prihoda. Unatoč padu stanovništva, ta država još uvijek ima dovoljno resursa za rat iscrpljivanja u Ukrajini, dijelom zahvaljujući savezništvu s autoritarnim režimima poput Irana i Kine.

Kako piše Tagesschau u svojoj analizi, Putinova snaga prije svega se temelji na iskorištavanju slabosti drugih. Prijetnje nuklearnim oružjem, dezinformacije i sabotaže stvaraju dojam veće moći nego što je Rusija stvarno posjeduje.

Lojalnost iznad svega

No ostaje pitanje koliko dugo može opstati sustav izgrađen na strahu i kontroli te usmjeren na uništavanje. Kako su stručnjaci za Rusiju Fiona Hill i Clifford Gaddy napisali u Putinovoj biografiji, on je u potpunosti usmjeren na to da se održi na vlasti i iz te perspektive, u makijavelističkoj maniri, zemlju i njezine ljude vidi samo kao resurs. Upravlja državom na način da lojalnost postavlja ispred kompetencija. Umjesto da kazni odgovorne za sigurnosne propuste, on ih nagrađuje, što cementira njegovu vlast, ali dugoročno slabi sustav.

Sigurnosna tijela, a posebno obavještajna služba FSB, čine okosnicu strukture kako unutarnje, tako i vanjske moći. I unatoč očitim propustima ovog aparata, Putin nije proveo ozbiljne reforme sigurnosnih službi, čak ni nakon pogrešnih procjena u ranoj fazi invazije na Ukrajinu 2022. Tajne službe ostaju oslonac režima, no mlađe generacije u političkom aparatu imaju veću fleksibilnost u djelovanju.

Nova generacija Putinovih kadrova

Dok su neki dugogodišnji Putinovi saveznici, poput bivšeg ministra obrane Igora Ivanova, izgubili pozicije, druga i treća generacija preuzimaju državni aparat. U drugu generaciju spada premijer tehnokrat Mihail Mišustin, rođen 1966. Sljedećoj, trećoj generaciji pripada Dmitrij Patrušev, sin bivšeg šefa FSB-a Nikolaja Patruševa, sada potpredsjednik vlade i zadužen za poljoprivredu.

Njihove karijere imaju isti obrazac - studij, rad u financijskom ili poslovnom sektoru ili pak sigurnosnim službama te guvernerska pozicija prije ulaska u vrh vlasti. Potonja pozicija smatra se važnim korakom prije samog ulaska u vladu ili predsjedničku administraciju u neposrednom Putinovu okruženju.

Među njegovim potencijalnim nasljednicima spominju se i bivši tjelohranitelj Aleksej Djumin, sada tajnik Državnog vijeća Ruske Federacije, i zamjenik šefa predsjedničke administracije Sergej Kirijenko. Ipak, Putin još uvijek ne daje jasan signal o mogućem nasljedniku da ne bi oslabio svoju poziciju.

Nije jasno ni kako bi sustav koji je stvorio funkcionirao bez njega. Na okupu ga drži zahtjevom za bezuvjetnom lojalnošću te ucjenjuje kompromitirajućim materijalima koje nerijetko skuplja u dosjee, napisali su Hill i Gaddy u biografiji. Čak i najvažnije odluke, poput aneksije Krima ili zapovijedi za napad na Ukrajinu 24. veljače 2022., navodno donosi u vrlo uskom krugu, kojem, primjerice, navodno ne pripada čak ni ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.

Slabljenje odlučnosti

Analitičari primjećuju da Putin postaje sve neodlučniji, što može paralizirati državni aparat. Primjer za to je prijedlog prekida vatre u Ukrajini – danima je odgađao odgovor dok su njegovi suradnici, poput Jurija Ušakova, iznosili kontradiktorne izjave. Ovakav način upravljanja stvara nesigurnost unutar ruskih političkih krugova, no može biti i dio taktike.

Stručnjak za Rusiju, povjesničar i autor Mark Galeotti u svom podcastu 'U sjeni Moskve' kaže da se ove nerijetko 'vrištave' izjave u medijima opisuju kao pokušaj da se dopre do predsjednika, a koji se inače oslanja na informacije koje mu svakodnevno dostavljaju sigurnosne službe. Kad političari poput Medvedeva ili ekstremisti poput Aleksandra Dugina pišu vrlo uvredljive ili neuobičajene objave, stručnjaci to također vide kao namjeru da se Putina prikaže kao prisebnog čovjeka, bez kojeg bi zemlja bila osuđena na propast.

Sustav koji djeluje stabilno, ali...

Na prvi pogled Putinov režim izgleda čvrsto. No događaji poput pobune bivšeg šefa Wagnera Jevgenija Prigožina, terorističkih napada na trgovački centar u Moskvi 2024. ili obaranja putničkog aviona kod Groznog otkrivaju njegove slabosti, posebice sigurnosnog aparata. Pored toga, slučajevi poput rušenja azerbajdžanskog zrakoplova kod Groznog ograničavaju i njegove mogućnosti djelovanja. Azerbajdžanski predsjednik Ilham Alijev iskoristio je ovaj ozbiljni incident da postavi niz zahtjeva koje je Putin morao prihvatiti jer njegov južni susjed ima veliku infrastrukturnu važnost kao poveznica s Iranom – između ostalog, za zaobilaženje sankcija.

Izvana se Putinov sustav čini stabilan, a o tome je li truo iznutra možemo samo nagađati. No glavno pitanje je koliko je njegova vlast otporna na krize. Povijest pokazuje da diktatorski režimi mogu izgledati stabilno sve dok neki događaj ne otkrije pukotine koje najave njihovo rušenje.