Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan pristojno je, čestitkom na Twitteru, u nedjelju navečer priznao pobjedu Ekrema Imamoglua, člana sekularne Republikanske narodne stranke (CHP), na ponovljenim izborima za istanbulskog gradonačelnika. Imamoglu je pobijedio Binalija Yildirima, jednog od utemeljitelja Erdoganove Stranke pravde i razvoja (AKP), koji je postao predsjednik parlamenta nakon što je promjenom političkog sustava u predsjedničku demokraciju dokinuta njegova dotadašnja premijerska funkcija.

>>> Erdogan doživio veliki udarac u 'svom gradu'. Priznao je gubitak Istanbula i čestitao pobjedniku

Gubitak najvećeg grada i ekonomske prijestolnice Turske, kojom je AKP vladao posljednjih 25 godina, težak je udarac za Erdogana, koji je i sam bio gradonačelnik Istanbula - i to vrlo uspješan. Svojedobno je ustvrdio da onaj tko izgubi Istanbul, gubi i Tursku.

Potvrđeni gradonačelnik Imamoglu osvojio je birače svojom uključivom retorikom, baš kao i njegova supruga Dilek, koja je osudila diskriminirajuće komentare pod usporednim fotografijama obitelji dvaju protukandidata. Građani kojima je dozlogrdila vlast vjerskih konzervativaca nisu, naime, krili svoje oduševljenje 'normalnim izgledom' obitelji nove političke zvijezde u Turskoj, već sada prozvanoj potencijalnim izazivačem Erdogana na predsjedničkim izborima 2023. godine.

'Ako misle da nekoga vrijeđaju ili hvale, trebali bi znati da time vrijeđaju i mene. Jer kada vidim sliku Semihe Yildirim, vidim svoju vlastitu majku, sestru', poručila je Dilek Imamoglu.

Slaveći pobjedu, njezin suprug poručio je da je rezultati izbora označavaju novi početak za grad Istanbul. Može li se govoriti i o novoj stranici za Tursku?

Analitičar Denis Avdagić podsjeća da su ukupni rezultati lokalnih izbora iz ožujka i AKP-ov gubitak tri najveća grada pokazali tendenciju slabljenja Erdoganove vlasti. Predsjednik se nije pomirio s gubitkom Istanbula, iako je svakome tko iole poznaje ponašanje elektorata bilo jasno da ponovljene izbore u regularnim okolnostima ne može dobiti.

'Rezultat je očekivan, pokazalo se da Erdogan više ne drži Tursko onako čvrsto kao prije, što je razumljivo. Turbulentna su vremena. Predsjednik se malo zakačio sa SAD-om, a birači zemlje koja je dugo članica NATO-a i ima jake veze sa zapadnim svijetom, to neće tolerirati. Jedno je nekakva radikalizacija koju vidimo kao jačanje konzervatne politike svugdje u svijetu, pa i u Europi, a drugo je kad odlučite zaokrenuti kormilo na nekakav nejasan put, pa građani više ne znaju hoće li njihova zemlja biti u razini onih koje mogu surađivati samo s Rusijom i sličnima, ili će i dalje biti naslonjena na Zapad. Ljudi možda nekad vole eksperimentirati, ali ovako baš i ne', objašnjava Avdagić.

'Kačenje' sa SAD-om odnosi se na prvenstveno na Erdoganovu nabavku ruskog proturaketnog sustava S-400, a tu je i činjenica da je Turska - uz složenu situaciju sa Sjevernim tokovima - postala novi ključni ulaz za ruski plin u Europu. Energetika je, ističe Avdagić, uvijek bila krucijalni motor međunarodnih odnosa, a dio Europe i dalje je uznemiren zbog nemogućnosti odabira alternativnih dobavljača.

'Ovdje se, ipak, vrlo konkretno radi se o sustavu S-400. To još uvijek nije zaključana tema, a Erdogan stalno poručuje da će se situacija razriješiti njegovim razgovorom u četiri oka s predsjednikom Donaldom Trumpom. Ostaje za vidjeti hoće li uspjeti naći nekakav kompromis. Osobno, nisam uvjeren', kaže Avdagić.

A što novi uzlet CHP-a, negdašnje neprikosnovene političke snage koju je AKP davno pomeo antikorupcijskom metlom, znači za Tursku? Je li Imamogluov servilni poziv Erdoganu na suradnju znak političke zrelosti 40-godišnjeg gradonačelnika?

'Ovi izbori dobiveni su pomirljivom retorikom, potpuno suprotnoj snažnoj, prijetećoj retorici AKP-a. Neantagoniziranje protivničke stranke pokazalo se uspješnim, čini mi se da su upravo birači AKP-a bili manje zainteresirani jer je ta agresivnost već nekako dosegla svoj vrhunac. Podrška koju je Erdogan imao temeljem tzv. puča već se prilično ispuhala, ljudi više ne smatraju da postoji prijetnja, žele živjeti svoje živote bez drame i tenzija, što uvijek na koncu prevlada', tumači Avgadić.

Osim roga, 'kolo sreće se okreće' i po pitanju korupcije: imidžu AKP-a naštetile su upravo brojne optužbe za korupciju, a ni sam Erdogan nije pokazao spremnost da se s tim obračuna. Međutim, do nacionalnih izbora ostalo je dosta vremena, a nije moguće predvidjeti što bi se do tada još moglo dogoditi.

Kako je tranzicija iz parlamentarnog modela u predsjednički sustav utjecala na Tursku? To pitanje zanimljivo je i u kontekstu težnji ovdašnjeg predsjedničkog kandidata Miroslava Škore da ojača ovlasti predsjednika Republike Hrvatske.

>>> Erdogan prisegnuo kao predsjednik s proširenim ovlastima

'Turska je stvarno imala politički turbulentno desetljeće i puno je silnica utjecalo na situaciju u zemlji. Oni se de facto nalaze u ratnom okruženju, rat je uz samu granicu, tu su izbjeglice, puno je političke korupcija, sveprisutno je pitanje ulaska u Europsku uniju. Sva ta pitanja snažno utječu i mijenjaju tursko društvo, što je pomoglo razvoju ovakve situacije i promjeni političkog sustava. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se opet mijenjati, jer obično kad dođete do vrhunca jednog sustava vjetar se okreće na drugu stranu', kaže Avdagić, očekujući jačanje tendencija da se Turska vrati u neku vrstu polupredsjedničkog sustava u okviru parlamentarne demokracije.

Analitičar ne misli da će se Turska sada vratiti svojim sekularnim, Ataturkovim korijenima. Napominje da je vrijeme kemalizma završilo. 

'Taj vlak je prošao iz više razloga. Demografski gledano, većina turskog stanovništva na nacionalnoj razini danas ima religijske tendencije, iako je u urbanim središtima to drugačije. U konzervativnijem smislu, vjerski gledano tu se stvari neće mijenjati. Ali s obzirom na predsjednički sustav koji se nije pokazao najsretnijim, došlo je vrijeme za promjenu', ocjenjuje Avdagić.

Po njegovom uvjerenju, daleko je djelotvornije društvo s nekom vrstom parlamentarne kontrole, jer se uvijek iznova pokaže da jedna osoba ne može najefikasnije držati sve poluge moći ako nema jakog sustava kontrole. Osim toga, i u ovom slučaju pokazalo se da masovni progon političkih protivnika rezultira kontraefektom. 

Jedno je pak sasvim jasno: Erdogan ne želi izolirati Tursku, koja je ovisna o međunarodnoj trgovini, a jako im je važan i turizam – znači, i raspoloženje Zapada. Po pitanju eventualnog slabljenja utjecaja Turske na Balkanu, prvenstveno u BiH, Avdagić napominje da je prvo potrebno definirati taj utjecaj.

'Turska ulaže i u Srbiji, s kojom nema takvih emocionalnih veza. Treba objektivnije sagledati biznis koji ima potrebu da se širi. Turska ima jako velike kompanije koje ulažu daleko šire od ove regije, a tendencija ulaganja u Balkan ne može se gledati kao politička poruka niti nekakav geostratešk potez. Pogledajte situaciju iz perspektive hrvatskih poslovnjaka; oni će radije ulagati u tržišta koje osobno bolje razumiju i misle da će tamo bolje proći. Normalno je da ulažete u tržišta koja su vam bliska. Turske kompanije koje ulažu u sektor turizma u Hrvatskoj imaju jako veliko iskustvo, a i imale su i 'sreću' da su rasle u kapitalističkom sustavu i stvorile kapital s kojim su mogle krenuti u daljnja osvajanja. Naravno da će se okrenuti zemljama čije poslovno okruženje eventualno mogu razumjeti i gdje imaju manju konkurenciju. Kad malo bolje pogledate, vidite da su u potpunosti u pravu', navodi Avdagić, dodajući da poslovnjaci prvenstveno žele zarađivati, a političari to koriste ako mogu.

Ostale investicije, poput razvojne pomoći, jesu političke prirode, pa tako Erdogan može koristiti određena ulaganja u BiH u promotivne svrhe, tvrdeći da brine za muslimane i širi utjecaj Turske. Iako, pitanje je koliko je taj utjecaj doista jak i velik.

'Takvi sentimenti sigurno nisu dovoljno jaki da bi se neki lokalni političar predao u ruke Turske, što god oni govorili. To su promotivne poruke, svi se pokušavaju okoristiti jedni drugima. Pa i na europskoj razini - uzmimo za primjer njemačku kancelarku na završnom skupu HDZ-a za europarlamentarne izbore u Zagrebu. Naš premijer Plenković mislio je da će se okoristiti tim dolaskom, a istovremeno je i kancelarka Merkel mislila da će se okoristiti njena sestrinska stranka sa svojim špicenkandidatom na čelu EPP-a. Znači, treba samo pogledati širu sliku od one koja se veže uz određene zemlje i vidjet ćete šablonsko ponavljanje vrlo sličnih stvari na različlitim razinama. Mijenja se samo predznak. Imate političare u Europi koji zazivaju kršćansku Europu, a imate i one koji zazivaju ujedinjenje islamskog svijeta i jačanje turskog utjecaja na Balkanu', konstatira Avdagić, zaključujući da je prvenstveno riječ o osobnoj promociji, nikako stvarnoj ideologiji.