Međutim, danas su tu nova vremena. Autori igara bez problema mogu napraviti igre na više od jednoj konzoli. I zbog čega onda ne gledamo popularne naslove dostupnima na svim popularnijim platformama? Zbog čega neki proizvođači isključivo rade s jednom platformom i obavezno, ali OBAVEZNO govore kako nešto takvo može raditi ISKLJUČIVO na konzoli s kojom oni imaju autorski ugovor? Zato jer se u svijet konzola uvukla konkurencija koja seže dalje od hardverskih ograničenja. Odvajanje franšiza na različiti hardver dovelo je do podjele publike. Rijetko kada možete posvjedočiti gameru koji kod kuće ima Xbox 360 i PlayStation 3 zajedno sa svim silnim dostupnim igrama. Podjela i "ekskluzivnost" doveli su do svađe fanova. Ti faktori doveli su do vječitog uspoređivanja koja platforma je bolja kada zapravo pitanje leži puno dublje.

To pitanje je: zbog čega popularne igre koje smo mogli igrati na svim platformama izlaze samo za jednu ili dvije konzole? Zbog toga jer kompanije žele gomilati novac na hardveru koji te igre pokreće. Kako ne razumijete da vas te firme već deset godina vuku za nos. Kako je već odavno bilo moguće pokrenuti sve igre na svim platofmama. Jedini keč je što proizvođači hardvera to ne žele. Oni žele da kupujete isključivo njihov hardver na kojemu rade isključivo njihove igre. Međutim taj mehanizam je mogao raditi u ranim osamdesetima kada su skoro sve igre koje dolaze za specifičnu konzolu bile proizvedene in house (kao što smo već uostalom i rekli). Danas postoje firme koje rade samo igre i velike kompanije im već jako dugo plaćaju da ne rade za nikoga drugoga. Međuplatformski sklad postao je utopija u kojoj svaki igrač ima jednako iskustvo igranja bez obzira koji precijenjeni komad plastike sjedio ispod njegovog televizora ili monitora.