Don Antu možete jedino fizički kontaktirati jer ima zgodnu naviku da redovito gubi mobitele. Prima me u prostorije svoje udruge 'Jedno dijete više', nudi me domaćicom, na zidovima čitam poster koji poziva mladiće i djevojke na pragu tridesetih ili četrdesetih, a kojima se nije posrećilo bračno stanje, da se sastanu i izvide mogućnosti reprodukcije. Potonje je, za don Antu, stvar od državnog značaja i skroz povijesno alarmantna. Ako se ljudi već ne požele zbog svojih estetskih i psiholoških kvaliteta, a ono da to učine sa desnom rukom na lijevoj sisi. 'Ništa nije važnije nego da se narod održi. Demografi najavljuju smrt hrvatskog naroda. Svake godine nestaje grad veličine Karlovca. Današnja je Hrvatska staračka država', kaže mi.

Refleksno bih odmahnuo rukom, bez obzira na nevjerojatnu političku pragmatičnost Bakovićevih ideja, ali preda mnom stoji 83-godišnji pogrbljeni starac shrvan bolešću koji kao svećenik mora reći nešto o božanskom naputku ljudima da se plode i množe i napuče zemlju (doduše, neki je petokolonaš iz Biblije izbrisao da je Bog prije svega mislio na Hrvatsku), ali zapravo odaje što to znači između redaka: 'Bio sam nekoliko godina svećenik na Kosovu. Već su početkom osamdesetih tamo govorili da će Kosovo postati samostalna država. Nije to postignuto oružjem, nego djecom. Kosovske majke imale su po dvanaestero djece, a Srpkinje svega dvoje.' Hrvatska je don Anti, na kraju dana, ipak malo preči pojam od Boga.

Krajem Tuđmanove ere, prvom se hrvatskom 'natalitetničaru' gubi svaki medijski trag. Požalio mi se na zatvorena vrata hrvatske dalekovidnice, na sveprisutnu cenzuru, na uskraćivanje sredstava iz proračuna zbog čega je mjesečnik udruge Narod nedavno odradio svoj posljednji broj: 'Kad sam zadnji put imao nastup na televiziji? Sve ovo vrijeme teško sam se probijao, postoji gomila cenzura', dok mu s ugaslim tračkom nade pokušavam priopćiti da je to možda zbog senzacionalnog nesrazmjera njegova populacijskog programa i načina na koji ljudi shvaćaju sebe, svijet, ljubavne odnose i njihove drečeće seksualne posljedice.

No imao je don Anto i par ljepljivih ideja, doduše iz domene zone sumraka. Recimo onu da se obiteljima daju kuće ili da majkama država isporučuje punu plaću za odgoj djece. Logika je totalno pionirska: 'Stanovi kakvi se grade samo podržavaju ubitačni 'zwei kinder' sistem. Premalo je tu prostora. Nije ljudski. Bio sam za to da se obiteljima s četvero i više djece daju kuće i da se uvede institucija majke odgojiteljice, posao za koji bi dobivala normalnu plaću. Jer, gledajte, dvoje djece, to je kao dva boksera. Tek treće dijete, i svako sljedeće, uvodi harmoniju.' Ne znam za vas, ali sve obitelji s troje djece koje znam su barem trostruko disfunkcionalne.

Jedno, nijedno, troje, sedamnaest... u slučaju don Ante Bakovića postalo je u međuvremenu nebitno, mada bi me on zdušno opovrgnuo. Ono što vidim je čovjek koji se povukao u osamu svojih godina i preostali atom energije troši na pisanje i sastavljanje krilatica za katoličke kalendare, na što se danas sveo rad njegovih udruga. Premda razočaran u recepciju svojih ideja, uvjerava me da se na vrhuncu desnog domoljubnog zanosa u devedesetima začelo na tisuće Hrvata zahvaljujući, da se licencirano pjesnički izrazim – hrvatskom pronatalitetnom seksipilu. 'Imamo Hrvatsku' prije svega je značilo 'Imamo Hrvatice i Hrvate' ergo, 'Imamo male Hrvate'. Entuzijazam je bio kratka daha jerbo don Ante vadi svoju 'crnu kartu Hrvatske' koja pokazuje negativan prirodni prirast, osim u par regija dalmatinskog zaleđa i negdje u Slavoniji, ako se dobro sjećam.

Batinan i zatvaran po jugoslavenskim kazneno-popravnim domovima, od Niša i Sarajeva do Zenice i Travnika, don Anto danas veli da oprašta svima koji su mu nanijeli zlo kroz desetgodišnju torturu u kojoj mu je prohujala mladost, ali ne oprašta jedno – to što mu nisu dali da čita knjige u ćeliji. 'Dok su ostali zatvorenici imali na raspolaganju čitave biblioteke, nama svećenicima nisu dali niti jednu jedinu knjigu. Sve je bilo samo kramp i lopata.' Ono što je nekada vrijedilo za knjige, danas vrijedi za novine. Osjećaj da je ispao iz toka i ne prati zbivanja prije svega mu stvara dnevni tisak, gomiletina sadržaja 'na dvjesto stranica gdje ne stignem pročitati niti sve naslove'. Najradije bih mu rekao da ne propušta bogzna što, ali mi ne dozvoljava profesija.

Pokušavam ga utješiti za kraj. Don Ante, ajde zamislite da imate minutu u središnjem državnom dnevniku, što biste danas poručili toj Hrvatskoj koja je ipak nešto drugo od nadobudnih projekcija iz devedesetih. 'Rekao bih ovako: volite svoju Hrvatsku. Pa makar ne bila čista i kreposna. Imati svoju državu velika je stvar. A mi je dugo nismo imali jer... nismo imali sreće. Čuvajmo svoju državu. Ne dozvolimo onima koji je ne vole da budu na vlasti.

Teško je razgovarati s ljudima koji su privatizirali svoju ljubav spram domovine. Tu sve pršti od mitova i legendi, partizana i ustaša, Hrvata i Antihrvata, privilegiranih manjina i jadne, uskraćene, obespravljene većine. Mogu se tek nasmiješiti dragom starcu kojeg je kalvarija osobne sudbine zatvorila u kutiju povijesti i pospremila... nadam se da ne u podrum. Bolje na tavan ili neko prozračno mjesto.

A što se tiče izumiranja Hrvata, ne znam... Izumrli su i daleko veći i napredniji narodi. Uostalom, izumiranje garantira kultni status koji teško da ćemo ugrabiti živi. Zamislite da se jednom o Hrvatskoj priča kao danas o Atlantidi ili Mayama. Ili je vama zanimljivije to da su nekome preci iz sela kraj Gospića nego iz Machu Picchua?

Šalu na stranu, par riječi za don Antu: velečasni, ne brinite se. Jest da nam je biološki sat malo hrđav, ali, nešto mi govori, dok je Hrvatske, bit će i sirovih strasti njezinih žitelja. U međuvremenu, želim vam još sto godina uz sok i domaćice.