Iznenadnom odlukom da pokrene izmjene Zakona o radu, i to samo šest mjeseci nakon što je taj temeljni zakon o radničkim pravima već mijenjan, Vlada je, kako se čini, otvorila Pandorinu kutiju iz koje bi, ne zatvori

li je na vrijeme, moglo izaći svašta. Jer su i sindikati, opet pomalo neočekivano, umjesto uobičajenih metoda pritisaka na Vladu, prosvjeda ili štrajkova, u ruke ovaj put uzeli jednu političku batinu i - krenuli u organizaciju referenduma. Koliko god referendum u Hrvatskoj, kako sam to na ovome mjestu prije nekoliko mjeseci i sam pojašnjavao, izgledao kao nemoguća misija, ipak nije sasvim svejedno pokušava li ga organizirati skupina entuzijasta i nevladinih udruga bez ikakve infrastrukture ili se tog posla prihvate sve sindikalne središnjice u zemlji, koje broje nekoliko stotina tisuća članova.

Tim više što bi se referendum o Zakonu o radu vrlo lako mogao pretvoriti u referendum protiv cjelokupne Vladine politike, protiv lopova i tajkuna, krize i siromaštva... Protiv svega onoga što građane u ovom trenutku tišti. A to je ono čega se i predsjednica Vlade Jadranka Kosor, s pravom, zasigurno boji. Dati građanima da se izravno izjašnjavaju o bilo čemu izvan redovitih izbora, i to još u trenutku gospodarske i socijalne krize, luksuz je koji nijedna hrvatska vlada dosad nije ni pomišljala omogućiti.

Vlada zbog jedne šnicle ubija cijelu kravu

No, za činjenicu da će se zbog jedne nepromišljene odluke uskoro možda morati suočiti sa samim građanima, ponajviše je kriva sama Vlada. Jer, do planiranih ušteda u državnome proračunu kroz neisplatu ugovorenih božićnica, regresa i dara za djecu zaposlenicima državnih i javnih službi, odabrala je najgori mogući put – omogućavanje ukidanja svih kolektivnih ugovora u zemlji, i to ne samo u javnom, nego i u privatnom sektoru. Zbog obične šnicle, Vlada je odlučila ubiti cijelu kravu.

Jer, predloženim izmjenama Zakona o radu ne samo da se predviđa ograničavanje dosadašnje prakse 'produžene primjene' kolektivnih ugovora unedogled (koja uistinu nije logična), nego se, o čemu se u javnosti manje govori, omogućuje njihovo jednostrano otkazivanje, uz samo mjesec dana otkaznoga roka. Stoga se tvrdnje premijerke Kosor da novi ZOR 'neće ukinuti sva stečena radnička prava', najblaže rečeno, mogu ocijeniti kao 'poluistina': neće se, naravno, ukinuti, ali će se poslodavcima (pa i Vladi kao najvećem poslodavcu) omogućiti da ih jednostavno i jednostrano ukinu. Time se, kako sindikati ispravno upozoravaju, ozbiljno narušavaju i pravna sigurnost, utemeljena na pravnoj težini kolektivnih ugovora, ali i socijalna stabilnost društva. Nema nikakve sumnje, otkazivanje kolektivnih ugovora nužno bi dovelo i do masovnih štrajkova ili barem do potrebe da ih sindikati pokušaju organizirati.

Jesu li sindikati dorasli akciji u koju su se upustili?

Tu, pak, dolazimo i do sindikata i njihove strane medalje. Možda i više od gubitka prava radnika i masovnog raskidanja kolektivnih ugovora, čelnike sindikata plaši činjenica da bi se oni u tome slučaju morali aktivirati i pokazati snagu ili bi u očima radnika i javnosti izgubili i ono malo preostalog povjerenja. No, dosadašnji pokušaji pokazivanja snage češće su završavali neuspjehom nego uspjehom, pa su i zadnji prvosvibanjski prosvjedi u Zagrebu okupili manje prosvjednika, nego što ih je na besplatnom maksimirskom grahu okupio, zadnjih mjeseci ne baš osobito popularan, gradonačelnik Bandić. Ne čudi to gubljenje povjerenja u sindikate, koji su u zaštiti radničkih prava češće bili razjedinjeni negoli solidarni, a njihove se čelnike u javnosti više doživljavalo kao borce za vlastite fotelje nego za radnička i socijalna prava. Teško je, stoga, u ovome trenutku procijeniti i jesu li sindikalni čelnici svjesni da referendumski mač koji su izvukli iz korica ima dvije oštrice, od kojih je jedna okrenuta i prema njihovim glavama.

Uspiju li prikupiti potrebnih 450.000 potpisa, referendum će ipak teško uspjeti jer na njega, po sadašnjim pravilima, mora izaći najmanje polovica upisanih birača, odnosno više od dva milijuna ljudi. Morat će, u tom slučaju, objasniti zašto s referendumom nisu pričekali završetak ustavnih promjena, kad se ta odredba, zbog potrebe vladajuće elite da olakša uspjeh referenduma o ulasku u EU, naprosto briše, pa će budući referendumi postati uspješni bez obzira na odaziv birača. Ne uspiju li pak prikupiti ni potrebnih 450.000 potpisa za njegovo raspisivanje, račun toga neuspjeha morat će na kraju položiti i javnosti, ali i svome članstvu. Da se referenduma boje i u sindikatima, pokazuje i njihovo popuštanje, odnosno odluka da se, unatoč prvotnom odbijanju, ipak odazovu Vladinom pozivu na pregovore o spornim izmjenama ZOR-a. Uistinu, kad bi ova referendumska inicijativa ovisila samo o sindikatima i njihovu ugledu u javnosti od koje ovih dana traže potporu, propast bi joj bila i više nego zajamčena.

Potpis za referendum – puno više od potpore sindikatima

No, na sreću sindikata, a nesreću Vlade, svojim potpisom na ponuđenim obrascima građani ne odlučuju o tome koliko im se sviđaju ili ne sviđaju sindikalni čelnici, zeleni, laburisti ili Severina. Ali zato mogu poručiti da im se ne sviđa ovakva Vlada. Premda mnogi od onih koji prilaze istaknutim štandovima i ne razumiju do kraja sve pravne finese zakonskih članaka koje je Vlada odlučila promijeniti, jedno im je ipak jasno: oni se svojim potpisom žele usprotiviti smanjenu radničkih prava i daljnjim posezanjima u svoje džepove. Oni osjećaju da to nije pravedno i žele dići svoj glas protiv Vladine namjere da najveću cijenu izlaska iz krize plate oni koji je nisu prouzročili. Oni, napokon, žele da se i njihov glas čuje.