Čudna je to pak strategija kada George W. Bush u svojoj knjizi brani, između ostalog, metode mučenja zatočenika u Guantanamo, 'jer je to pomoglo spašavanju američkih života'.

'Naredio sam Pentagonu da prouči što bi bilo potrebno za napad Irana (…), a kako bismo zaustavili sat bombe (nuklearne) ili barem to privremeno postigli', piše Bush u knjizi čije dijelove prenosi britanski The Guardian, koja ima 497 stranica i koja danas kreće u prodaju u SAD-u. Pored toga, bivši je predsjednik dosta toga pojasnio i citirao tijekom intervjua za mrežu NBC, koji je također dio spomenute kampanje 'čišćenja obraza'.

U knjizi 'Decision Points', gdje otkriva da se na zamolbu Izraela bavio i planovima za napad stanovitog (nikad dokazanog) nuklearnog postrojenja u Siriji, Bush brani najkritiziranije točke svoje administracije: Irak, Afganistan, uragan Katrina, debakl Wall Streeta i mučenja u Guantanamu, a sebe predstavlja kao poštenog, iskrenog, jednostavnog čovjeka, koji je možda bio u zabludi u vezi nekih svojih odluka, ali 'toplim i nevjerojatno ljudskim predsjednikom'.

'Guantanamo je bio potreban'

Što se tiče zatvora u bazi Guantanamo na Kubi i upotrebe metoda poput simuliranog gušenja u vodi tijekom ispitivanja zatvorenika, Bush smatra da su 'te stvari' bile potrebne za spašavanje života američkih vojnika.

U memoarima također opisuje bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira za kojega kaže da je bio njegov 'najbliskiji inozemni saveznik'. Naziva ga jednostavno 'Tony' i piše da su u ratu u Iraku 'počinjene greške', ali da je odluka o napadu 'bila ispravna'.

Međutim, u razgovoru za NBC, Bush je kazao da je u trenucima koji su prethodili samoj invaziji na Irak, on bio 'disident' u vlastitoj administraciji (?!).

'Bio sam disidentni glas. Nisam želio koristiti snagu protiv Iraka', kazao je bivši predsjednik, dodavši 'da mu je slabo' kad razmišlja o tomu da u Iraku nije pronađeno oružje za masovno uništenje, što je bio argument za opravdanje invazije 2003. Svejedno, kaže, da je svijet 'puno bolji' bez Sadama Huseina na vlasti u Iraku.

O razmjerima katastrofe uragana Katrine koji je pogodio New Orleans, kad je poginulo 1.800 osoba, priznaje da tada nije 'imao puno vremena za poduzimanje konkretnih koraka', ali da odgovornost za neučinkovitost vlasti nije njegova.
Bush si olakšava situaciju tvrdnjom (u knjizi) da neće biti prisutan kad se bude davala konačna ocjena njegova vladanja SAD-om, jer će taj sud 'dati povijest', a da se pokaže uvjerljivim, priznaje neke tamnije strane svog života, kakva je bila njegova borba s alkoholizmom.

Klasični politički 'facelifting'

No, dobro, što imamo tu? Dragog, jednostavnog, izuzetno humanog predsjednika, kakvim će se još jednom predstaviti svojim građanima tijekom turneje kojom promovira knjigu? Imamo, u prvom redu, klasični politički 'facelifting'.

Naime, Bush je, osim sporadičnih pojava na nekim manjim društvenim događajima, bio na nekoj vrsti hibernacije, što je bilo više nego potrebno budući da je završio mandat s nešto manje od 20 posto narodne podrške i budući da je zaista predstavljao veliki balast za Republikansku stranku.

Ali sada republikanci i sam Bush smatraju kako je vrijeme da se iziđe 'na površinu', jer se politička klima u zemlji promijenila, što pokazuju prošlotjedni izbori.
Irački se rat polako smješta u kolektivni zaborav i čini se da većinu građana SAD-a više brine stopa nezaposlenosti nego eventualna (sasvim sigurno postojeća) kršenja demokratske i druge procedure tijekom Bushove administracije.

Rehabilitirati lošeg predsjednika nije lak zadatak

Čini se, zato, logičnim započeti s rehabilitacijom bivšega predsjednika i pretvoriti ga u argument manje za demokrate 2012. godine. Ali ova je knjiga je tek početak tog zadatka jer, pokazala su ispitivanja u povodu izbora, više od 30 posto građana smatra Busha krivim za kolaps Wall Streeta (Obamu tereti 26 posto građana).

Operacija rehabilitacije Busha i, općenito govoreći, politike republikanaca, nastavlja se skorim izlaskom memoara bivšega ministra obrane Donalda Rumsfelda i Bushova potpredsjednika Dicka Cheneyja, koji su također imali više nego kontroverzne uloge.

Republikanci imaju potrebu otarasiti se imidža radikala i kreću na lov glasova nezavisnih i umjerenih građana. Ali rehabilitirati lošeg predsjednika nije lak zadatak. Pokušali su to republikanci već s Richardom Nixonom i nikad im nije uspjelo.

Iz sasvim drugog ugla i iz potpuno različitih pobuda, demokrati pak nikada u potpunosti nisu uspjeli s rehabilitacijom odnosno pomirenjem bogobojaznog Jimmyja Cartera s većinom građana. Pa da vidimo kako će ovaj zanimljiv posao američke politike uspjeti s Bushom.