Islamska Republika Iran obilježava 32 godine islamske revolucije. Ovaj događaj ima istaknuto mjesto u modernoj povijesti zbog svojih dalekosežnih posljedica, kako na domaćem tako i na globalnom planu. U kontekstu međunarodnih političkih i ekonomskih odnosa, iranska islamska revolucija prvi je put jednu muslimansku naciju postavila kao subjekta međunarodnih odnosa, a u kontekstu muslimanskih odnosa povijesni jaz između sunita i šijita svela na najmanje moguće granice
Godine 1979, u jeku Hladnoga rata, iranska je revolucija potresla svijet i nedvojbeno mu dala brojne razloge za razmišljanje. Kako je moguće da je jedan relativno nepoznat čovjek uspio provesti revoluciju takvih razmjera, u tako kratkom vremenu, u jednoj modernoj, naprednoj državi za koju se smatralo da je čvrsto vodi popularni šah iza kojeg stoji snažni SAD? I danas, nakon više od tri desetljeća, iranska revolucija ostaje enigma koju mnogi pokušavaju dešifrirati.
Neupitno je to da je povod svemu bilo naftno bogatstvo kojim raspolaže Iran, ali glavni je uzrok vezan uz način vladavine šaha Muhameda Reze Pahlavija te posljedicama koje je takva vladavina imala po iransko društvo.
Kršenje ljudskih prava, ograničenje slobode mišljenja i udruživanja, zatvori puni političkih neistomišljenika, rasprostranjena korupcija, kleptokracija, samovolja, ekstravagancija, vesternizacija, bliska identifikacija sa SAD-om, industrijalizacija, sekularizacija, autoritarizam i elitizam – to je bila stvarnost šahovog režima.
Pseudomodernizacija koju je provodio šah bila je okarakterizirana isključivanjem pripadnika elita koje su legitimirale tradicionalni režim; prvenstveno svećenstva, trgovačke klase i vjerskih masa. Sve je to stvorilo duboki jaz između vlasti, koja nikom nije polagala račune, i širokih slojeva marginaliziranog društva koje je ostavljeno bez mogućnosti izbora. Šahovo samouvjereno i sebično zanemarivanje unutarnjih pitanja te izigravanje svjetskog državnika rezultiralo je gubitkom samopouzdanja i odlučnosti u ključnim trenucima.
Kada je zapuhao vjetar revolucije, za sve šahove poteze već je bilo kasno. Napori da se udovolji opoziciji bili su nedovoljni i došli su prekasno. Postojeći režim izgubio je vjerodostojnost, a kao izlaz iz duboke društvene krize nametalo se okretanje islamu.
Ajatolah Ruholah Homeini našao se na 'pravom mjestu u pravo vrijeme'. U vrijeme bipolarne podjele svijeta, Iran između socijalizma i kapitalizma odabire islam kao treći put. Dok je zapadnom svijetu i danas neshvatljivo kako Islamska Republika još uvijek traje, širi muslimanski svijet impresioniran je Homeinijevim uspjehom da ujedini sve političke trendove unutar Irana, čija je zajednička nit bila promjena.
Do promjena je svakako došlo, no one nisu donijele ništa dobro iranskom narodu. Iran i dalje pati od kroničnog nedostatka osobnih i političkih sloboda, a revolucionarni režim nastavio je pomagati vlasnicima kapitala, eksploatirati rad i one iste radnike koje je nekada podupirao i poticao na revoluciju.
Više od milijun prosvjednika samo na ulicama Teherana tijekom predsjedničke kampanje 2009. više su nego dovoljan vapaj za promjenama. Premda je te godine bio suočen s najvećim izazovima od svog osnutka, tvrdokorni iranski režim je, zajedno sa svojim kontroverznim nuklearnim programom, frakcijskom politikom i složenim vanjskim odnosima, uspio preživjeti.
Hamneijev i Ahamdinedžadov Iran, nad kojim i dan-danas bdije Homeinijev duh, zapeo je u jednoj složenoj međuigri povijesnih, političkih, ekonomskih i ideoloških faktora. U očitom protuslovlju s demokracijom, kombinacijom surove represije i ideološke manipulacije, iranski narod ostaje u vakuumu između ponosa i razočaranja, čekajući možda neku novu revoluciju. Činjenica je da neće još dugo moći balansirati između neokonzervativaca, koji žele očuvati status quo, i reformista, koji zahtijevaju liberalizaciju političkog režima. Kao i svaki ideološki projekt, i iranska revolucija mora imati svoj rok trajanja.
