Da bi se razumjela ruska politika prema Siriji, to jest, stav Putina prema diktatoru Basharu al Asadu, valja baciti pogled na unutarnju situaciju Rusije. Rusija je uložila veto na Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o Siriji (zajedno s Kinom, dok je svih ostalih 13 članica bilo za), ne toliko da bi obranila geopolitičke stavove ili velike gospodarske ili vojne interese. Sve je puno jednostavnije. Putin se boji demokracije, minimalnog konsenzusa s građanima koji je potreban za vladanje. Putin je autokrat i najviše čega se jedan autokrat plaši jest pad drugoga autokrata. Pogotovo ako je taj drugi saveznik. Zato bivši KGB-ovac, to jest Moskva, daje Damasku ono što ima i James Bond – dozvolu za pucanje
Recimo to odmah na početku i sasvim otvoreno: ruski veto na Rezoluciju VS UN-a o Siriji daje diktatoru Basharu al Asadu tzv. dozvolu za ubijanje. I nije riječ o tomu da ovom oftalmologu koji izgleda kao samozatajan, bezopasan i povučeni doktor nije potrebna motivacija. Uostalom, kada se promatra karijera njegova oca, bombardiranje gradova i civilnih ciljeva teškom artiljerijom čini se kao obiteljska tradicija. Naravno, ako sklonost prema zločinima protiv čovječnosti biva potkrijepljena bezuvjetnom pomoći stalne članice Vijeća sigurnost, dinastijska (zloglasna) slava više je nego garantirana.
Međutim, to što Bashar al Asad do u tančine slijedi obiteljsku tradiciju, ne garantira mu uspjeh. Vremena su se promijenila. I to kako! S jedne strane, narodi regije su vidjeli pad nedodirljivih kao što su Ben Ali, Mubarak ili Gadafi. S druge strane, Arapska liga je prestala biti hrpa neučinkovitih političara, odnosno kutija za eho raznih tirana, kakva je bila, te sada mora uskladiti javno mnijenje vrlo aktivnih društava i novih političkih snaga s interesima apsolutista kao što su Saudijci. Treća stvar koju treba imati na umu jest da prijetnja islamizma više nije bianco ček kojim bi se mogla suzbiti opozicija bez da stignu neugodna propitkivanja susjeda.
Kao i dosad srušene kolege u regiji, al Asad je pobrkao snagu s legitimitetom, podcijenio je slabosti vlastitog režima i odbacio sve mogućnosti dogovora s opozicijom. Sada je prekasno i prosvjednici koji bi se još prije desetak mjeseci, dok je sve bilo relativno mirno, zadovoljili ograničenim procesom otvaranja i pregovora, danas su naoružana paravojska koja nema što izgubiti. Sve više dobivamo dojam da su Al Asad i opozicija ujedinili sudbine na fatalan način, jedna strana mora nestati da bi druga preživjela.
Zbog toga, iako je taj meštar političkog cinizma, kakav je ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov, želio ostaviti dojam da Rusija spašava režim u Siriji i iako su Al Asad i ekipa poslali na ulice tisuće da pozdrave ruskoga brata, istina je da ruski veto predstavlja posljednji čavao u sirijski lijes. Dugo se sumnjalo hoće li Al Asad biti uvučen u spiralu nasilja koju je sam stvorio i koju hrani svojom sljepoćom: sada smo uvjereni da će pasti, iako znamo da će to biti uz ogromnu cijenu ljudskih života te da će iza sebe ostaviti kaos koji će teško biti moguće staviti pod funkcionalnu vlast. Kakva god nastala nakon Asadova odlaska (ili smrti).
Jednog dana, nadamo se nedalekog, ruski će građani zatražiti od svojih vladara da polože račune za obranu kriminalnih, što kažem, zločinačkih režima kakav je Asadov. I kao svaka demonstracija sile, ruski veto nije ništa drugo doli iskaz nesigurnosti i krhkosti. Svakoga puta iznova, Moskva prebacuje na području međunarodnih odnosa strah i unutarnju nesigurnost, pretvarajući vanjsku politiku u ogledalo vlastitoga straha od marginalizacije. Bilo kako bilo, Putinova Rusija sila je koja pada. Lavrovljeve žalbe protiv tzv. 'histerije zapadnih sila protiv Rusije' nisu ništa doli odraz panike Kremlja zbog ugrožavanja njegove moći, pa i na globalnoj razini, i to od nadolazećih sila, ponajprije Kine, koja Rusiji predstavlja puno veću prijetnju nego što je EU (Rusija ne prestaje biti azijska supersila).
Sve dok Moskva ne prođe proces detoksikacije od Hladnoga rata i sve dok se ne obvezuje u međunarodnom poretku tamo gdje postoje granice suvereniteta (nešto što Kina sasvim sigurno neće prihvatiti), međunarodna će zajednica biti prisiljena voditi brigu o kaosu i o zločinima koji nastaju tamo i uvijek kada se zaboravlja međunarodno pravo koji ne može biti alibi za državno nasilje nad građanima.
Kao što se dogodilo s Libijom, ako stvari nastave kako idu, pred sobom imamo tešku dilemu: vojna intervencija, u bilo kojem obliku, biti će loša opcija. Idealno, Arapska liga mogla bi odrediti sigurnosne zone, otvoriti humanitarne puteve, ustanoviti zone zabrane leta za Asadove snage, čak i priznati pobunjeničku vladu i dati joj legitimitet. Ali sirijski režim neće popustiti, već će represija biti još žešća. S druge strane, opcija ne-intervencije nije manje očajna, posebno u situaciji u kojoj opozicija nema snage pomesti vladajući teror i srušiti Al Asada. Sve će se pretvoriti u teški građanski rat: u dramu za civilno stanovništvo koju ćemo promatrati nemoćni i koja će prozivati našu savjest.
Zahvaljujući Rusiji, konkretnije Putinu koji se boji vlastitoga pada, put diplomacije postaje sve teži i uži, a put prema građanskome ratu i intervenciji sve širi i realniji. Račune, naravno, treba poslati Moskvi.
