'Društveno-ekonomske i političke probleme u Egiptu trebaju rješavati egipatski političari i egipatski narod. Mi ne smatramo da su bilo kakvi savjeti izvana korisni', poručio je u srijedu šef ruske diplomacije Sergej Lavrov
Dugo se čekala službena reakcija iz vrha Rusije, jer ta zemlja se u proteklom desetljeću vratila na međunarodnu scenu s ambicijom da bude jedan od glavnih aktera u svjetskim zbivanjima.
No dok se u 79-milijunskom Egiptu dramatično ljuljaju temelji 30-godišnje Mubarakove diktature, ruska diplomacija se, prema službenim izjavama, u Egiptu planira baviti samo pitanjima sigurnosti ruskih građana. Njima su Egipat i njegova topla mora omiljena izvansovjetska turistička destinacija (uz Tursku).
Lavrov je tek naglasio da ruski vrh pažljivo prati što se zbiva u Egiptu, kojeg u Moskvi smatraju ključnim strateškim partnerom u regiji.
Takav istup zapravo i ne čudi s obzirom na poznato 'putinovsko' posthladnoratovsko načelo 'multipolarnog svijeta'. Rusija još jednom demonstrira da ne namjerava ni pokušati preuzeti ulogu šefa, odnosno pokrovitelja svjetskih zbivanja. Na drugoj strani, predsjednik SAD-a Barack Obama ovih se dana angažirao u namjeri da spriječi nasilje i izvrši pritisak na provođenje korjenitih reformi koje traže prosvjednici u Egiptu. Ipak, nije sasvim jasno je li u poduljem telefonskom razgovoru tražio od Mubaraka da odstupi s vlasti. Britanski premijer David Cameron, a i njegov prethodnik Tony Blair o Mubaraku su ovih dana govorili u pozitivnim tonovima. Blair je, očito trajno prožet etikom negdašnjeg ratnog saveznika Georgea Busha (ili možda 'gospodarima svemira'), Mubaraka čak nazvao 'silom dobra'.
Stav Rusije trebao bi odražavati sklad s njenim višegodišnjim zalaganjem za načelo nemiješanja u unutarnje poslove suverenih država, odnosno članica Ujedinjenih naroda. Moskva se, primjerice, godinama protivila američkim nastojanjima da se uvedu potpune sankcije protiv Irana. Svoj stav Moskva je počela oštriti nakon dolaska na vlast Vladimira Putina, a pritom se često referirala na NATO-ov napad na Srbiju 1999. godine i kasnije međunarodno priznavanje Kosova mimo UN-a.
Rusija ima i unutarnjih razloga da se protivi vanjskim petljanjima u unutarnje poslove: počev od rata na sjevernom Kavkazu do drugih političkih problema koji bi eventualno mogli izbiti na površinu. No iako se protivi kosovskom presedanu, i sama je 2008. godine ušla u rat u Gruziji i kasnije jednostrano priznala odvojene republike Abhaziju i Južnu Osetiju
