Tek nakon što se globalna ekonomija počela oporavljati od krize uzrokovane koronavirusom u Europi je izbio rat. Rusija je izvršila otvorenu agresiju na Ukrajinu, što je dodatno uzdrmalo svjetska gospodarstva, posebice tržišta energije i hrane. Rat u Ukrajini osjeti se, posredno i neposredno, i u Hrvatskoj te je samo sreća presudila da zalutala raketa ne prouzroči nezapamćenu tragediju u zagrebačkom studentskom domu. Uz to, Hrvatsku još uvijek pogađa serija potresa, a sve to u kombinaciji čini nas dijelom globalnog društva rizika u kojem ništa nije posve sigurno.

Politički analitičar Anđelko Milardović u svojoj najnovijoj knjizi, u izdanju Instituta za europske i globalizacijske studije te Instituta za migracije i narodnosti, a koja će biti predstavljena 15. ožujka u zagrebačkom Novinarskom domu, sintetizira i pojašnjava epidemije, pandemije i ratove kroz povijest, ali i dijagnosticira našu sadašnjicu također omeđenu brojnim pošastima. Autor ističe da je karakteristika njegove knjige u izazovu vremena koje prati i analizira.

Primjerice, 2019. uopće nije bila u planu, ali je Milardović, kao i većina svjedoka vremena u razdoblju od 2020. do 2022., bio zatečen i suočen s planetarnom pojavom bolesti COVID-19 i ratom u srcu Europe u 21. stoljeću. Knjiga je pisana 'u hodu', metodom neposrednog promatranja dviju pojava, i u cijelosti je determinirana tim dvama događajima. Prema vlastitom priznanju, tportalov sugovornik bio je zabrinut, kao i svi oko njega, pitajući se kamo sve ovo ide te koliko će trajati i kako će završiti. Stoga je logično da razgovor o izazovima budućnosti započnemo sumiranjem današnjice.

Ovog tjedna navršava se godina dana od ruske agresije na Ukrajinu i tri godine od pojave koronavirusa u Hrvatskoj. Tijek događaja je i nadalje globalno neizvjestan - u kakvoj se situaciji danas nalazimo?

Iščekujemo Godota u smislu neke nade da ćemo se izvući iz pandemije i posljedica rata u Ukrajini. To se, zasad, neće dogoditi zbog neizvjesne situacije s koronavirusom u Kini, a ne nazire se ni kraj rata u Ukrajini. U Hrvatskoj iščekujemo kraj pandemije i rata po principu - sad će Godot, samo što nije, odnosno da ćemo jednostavno pronaći izlaz iz situacije. To iščekivanje isprepleteno je sa strahom, neizvjesnošću i stresovima i to na individualnoj i planetarnoj razini. Imamo situaciju u kojoj je strah od bolesti potenciran strahom od atomskog rata.

Tu ste situaciju ilustrirali i na naslovnici knjige...

Na naslovnici je na jednoj strani žena s maskom protiv korone, a na nju se naslanja vojnik s plinskom maskom. Kada se pogleda naslovnica, jasno je u kakvom dobu živimo.

Što nas je, globalno gledajući, više uzdrmalo, koronavirus ili rat u Ukrajini?

Gotovo podjednako, no strah od atomskog rata ipak je nešto veći. U komparaciji tih dvaju strahova čovjek se više boji atomskog rata jer na njega ima manji utjecaj, za razliku od bolesti za koju postoje liječničke preporuke što smanjuju rizik od obolijevanja. Hrvatska je dio prosjeka i sve ono što se događa u svijetu događa se u interakciji i kod nas. Strah od obje pošasti skoro je svugdje podjednak, osim u Ukrajini, državi koja je izravno na udaru Rusije.

Riječ je o vrlo racionalnim strahovima. Jesu li strahovi i tjeskobe zbog takvih događaja bolesti modernog doba?

Da, jer se dovode u vezu s idejom o samoodržanju čovjeka i njegove egzistencije. Čista šekspirijanska situacija - biti ili ne biti. Strahovi od globalnih događaja oduvijek su prisutni kroz povijest, ali napretkom tehnologija i pobjedom tehno-logičkog uma nastaju dodatni rizici koji generiraju strah. Ako ne možemo upravljati rizicima, ne možemo upravljati strahovima jer nas koče jake emocije i ne možemo racionalno razmišljati te donositi odluke na dnevnoj razini. To pak proizvodi stres, ljudi se počnu gubiti, ne znaju što će biti sutra. Današnjicu slobodno možemo nazvati dobom nove neizvjesnosti.

Dodao bih da živimo u vrijeme novog Hladnog rata. Jesu li ovo opasnija vremena nego početak 60-ih, kada je zbog Kube prijetio treći, ali nuklearni svjetski rat?

Danas je puno opasnija situacija nego tada.

Ukrajina se ne da pokoriti, Putin ne odustaje. Koliko bi rat mogao potrajati, nazire li mu se kraj?

Ne nazire se. Ukrajina s punim pravom brani svoje međunarodno priznate granice. Cilj joj je opstanak unutar tih granica. S druge strane Putin ima drugi plan jer smatra da Ukrajinci nisu legitimna nacija, već sovjetski proizvod. Putin želi Ukrajinu kao svojevrsnu Malu Rusiju, a to se najbolje iščitava iz njegova prošlogodišnjeg govora, u kojem ističe 'jedinstvo ukrajinske i ruske nacije' i izravno poništava suverenitet Kijeva.

Je li moguć tzv. ruski svijet?

Postoji ideologija rata u Ukrajini koja se bavi metapolitičkim, geopolitičkim i demografskim dimenzijama. Rasprava o ruskom svijetu je u okviru metapolitičke dimenzije rata u Ukrajini, u kojoj se polazi od ideje Moskve kao Trećeg i konačnog Rima. Radi se o ideološkoj osnovi ruskog nacionalizma koju podržava veliki Putinov saveznik, patrijarh Ruske pravoslavne crkve Kiril. Ideja je zapravo ta da je Rusija svugdje gdje živi ruska manjina. To nam je poznato odnekud, zar ne? Ruski svijet polazi od instrumentalizacije ruske manjine u istočnoj Ukrajini za velikoruske ciljeve, bez obzira gdje se ona nalazi. Smatra se da je nakon raspada Sovjetskog Saveza izvan Rusije ostalo do 25 milijuna Rusa. Moskva hini skrb za rusku manjinu, a zapravo preko te manjine nastoji priskrbiti teritorije. Problem je tim veći što značajne ruske manjine ima od Baltika, preko Bugarske i Rumunjske, pa sve do Kavkaza i još dalje do Kirgistana i Kazahstana.

Zapad je sve više jedinstven u pomoći Ukrajini. No američki predsjednik Biden je prije svog ovotjednog posjeta toj državi dao naslutiti da SAD neće moći dovijeka pomagati i da bi Kijev trebao početi iznalaziti rješenja za kraj rata. Što bi Ukrajina mogla učiniti po tom pitanju?

Gotovo ništa. Ako se to dogodi, bit će to kapitulacija Zapada pred Putinom. Ako Zapad odustane od pokroviteljstva i pomaganja Kijevu, ne znam kako bi se Ukrajina mogla nastaviti samostalno braniti. U toj konstelaciji odnosa Zapad bi trebao računati na to da će se naći u talačkoj krizi kojom dirigira Putin. To bi značilo da bi svaka država s ruskom manjinom trebala početi strahovati od Moskve, a to se ne smije dopustiti. Zapad bi morao nastaviti braniti načela međunarodnog političkog poretka jer se ne može samo tako ući u nečiju kuću, izbaciti vlasnika i bespravno se uknjižiti na zemljišnoknjižnom odjelu. Rusija ima plan i za Hrvatsku i regiju. Dovoljno je podsjetiti se kako je ruski veleposlanik u Sarajevu i ratni huškač Igor Kalabuhov nedavno kazao: 'Otkud vi znate da mi nemamo planove protiv Hrvatske, Poljske, Bugarske?' Po Moskvi, svatko tko je član NATO-a ruski je neprijatelj.

Koliko su realne mogućnosti za ruske smicalice u regiji koja je ionako 'bure baruta'?

Kada bi Moskva uspjela potencirati rat ovdje, na taj način skrenula bi pozornost s Ukrajine. To su stalne igre kakve vidimo na Kosovu, u Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori, gdje se pokušava zapaliti iskra rata preko ekstremista tzv. srpskog sveta kao regionalne inačice tzv. ruskog svijeta. Isti ti ekstremisti istovremeno ne shvaćaju da su samo poluga Moskve koja ne odustaje od Sredozemlja. Cilj Kremlja je razoriti Europsku uniju, a to čini tako što ulazi u nju koruptivnim metodama i razara tkivo društva.

Kina se javila kao posrednik između Ukrajine i Rusije. Što Peking, koji je u relativno dobrim odnosima s Moskvom, može ponuditi osim nekog nama dobro poznatog plana Z4, preko kojeg bi istočna Ukrajina postala država u državi pod kontrolom Rusije?

Ako bi se to dogodilo, Ukrajina se može pozdraviti s kontrolom nad istočnom Ukrajinom.

Može li Ukrajina postati poligon za sraz Washingtona i Pekinga?

Naravno. Radi se o terenu koji se zove šahovska ploča, na kojoj svaka sila želi dominirati. Rusija se pokušava nametnuti kao euroazijska sila, ali je veliko pitanje hoće li to dopustiti Kina, Indija, Iran. Valja znati da se Rusija demografski urušava i ne može dugoročno ostvariti željeno carstvo ako bilježi značajnu depopulaciju. Washington i Peking se preko Ukrajine međusobno testiraju, što dodatno pojačava strah od totalnog rata. Putina treba zaustaviti ne samo zbog zločina koje čini, već i zbog njegova modela koji bi se mogao inaugurirati u slučaju ruske pobjede. Logika je - ako nema Rusije, neće biti ni svijeta.

Mislite li da će se Putin održati na vlasti?

Ako Rusija pobijedi, otvara se Putinov model prisvajanja teritorija na globalnoj razini prema kojem onaj s dužom batinom ima veće šanse da zauzme tuđu zemlju. S druge strane Putin djeluje gotovo infantilno i ako ne može doći do tuđe igračke, on je nasilno oduzima i uništava. To je najzorniji prikaz Putinova narcističkog ponašanja jer fokus mora biti isključivo na njemu. Kod takvih se nikada ne zna hoće li reagirati poput Nerona, rimskog cara koji je spalio Rim. Onaj koji mu se suprotstavi može samo birati s kojeg će prozora biti gurnut. Putinova vlast je čista orijentalna despocija, a najopasnije moguće oružje prema takvoj vlasti je liberalna demokracija, jer ruski politički sustav po svojoj prirodi ne može biti liberalna demokracija. Uz to, Rusija se bori s dvojnim identitetom - europskim i azijskim - a pritom je zbunjena jer u konglomeratu brojnih identiteta ne zna gdje više pripada. Iz toga se rađa novi euroazijski identitet Rusije, kojem Moskva tepa da je ujedno civilizacija. A to je civilizacija u kojoj se protivnike defenestrira i truje i stvarno ne znam tko može biti fasciniran njome. Onaj koji je smislio model iliberalne demokracije napravio je samo radikalni semantički pomak i stavio ga u okvir političke korektnosti kako se ne bi reklo da je i to na neki način diktatura, s time da politička korektnost ima funkciju održavanja anatomije političke moći. Sve što postoji na svijetu nije savršeno. Ako je nešto deformirano, to se ne može ublažiti riječima.

Što smo naučili u doba korone? Možemo li očekivati nove pandemije?

Ništa osim važnosti pranja ruku. Korona nas je uvela u laboratorijske uvjete koji nam nisu prirodni. Sigurno je to da u doba globalnih rizika možemo očekivati nove boleštine. Pandemije i ratovi se preklapaju kroz povijest, s time da čovječanstvo pritom nije ništa naučilo, osim što je prepoznalo sličnosti koje se ponavljaju.

U knjizi često naglašavate da živimo u doba simulirane demokracije. Kakav je to oblik vlasti?

Vrlo jednostavno, simulira se ono čega nema, počevši od malog postotka podrške vlasti koja istovremeno tvrdi da je bez konkurencije.

Imamo i velikih demografskih problema...

Oni su rezultat promašenih politika i ukradenog vremena. Dio populacije smatra da vlast ne nudi perspektivu i samo maše zastavom s postignućem strateških ciljeva. Što će nam okvir bez slike?

Jesmo li pred demografskim slomom?

Jesmo, dugoročno. Do 2050. moglo bi nas biti manje za milijun, a ništa se ne čini po tom pitanju. Procesi koji ukazuju na takvu mogućnost posve su logični u prostoru koji je ispunjen željom za moći, materijalizmom, pa čak i glembajevštinom. U nas postoji velik strah od neuspjeha, od nemogućnosti nalaženja posla, samim time i stanovanja, a time i zasnivanja obitelji kao temelja demografske obnove. Demografija je sinteza i sinergija različitih javnih politika koje trebaju biti usklađene. Ako u toj novoj kompleksnosti nedostaje samo jedna stavka, čitava jednadžba uspjeha pada u vodu.