"Moj problem je da me ljudi i dalje doživljavaju jedino kroz prizmu fetve", rekao je jednom prilikom Rushdie, koji želi da ga se smatra piscem, a ne simbolom.

No uspon radikalnog islama zadnjih godina svodi ga na ono što je uvijek bio u očima zapada: simbol borbe protiv vjerske zadrtosti i za slobodu izražavanja.

Već 2005. smatrao je da je fetva preludij za terorističke napade na SAD 11. rujna 2001. godine.

A 2016. je rekao: "Moj slučaj bio je samo najava daleko većeg fenomena koji se sada tiče svih nas".

U svojim je memoarima "Joseph Anton", objavljenima 2012., ispričao koliko mu se život promijenio kada je iranski Ajatolah Ruholah Homeini 14. veljače 1989. pozvao sve muslimane svijeta da ga ubiju jer su fundamentalisti ocijenili da je njegovo djelo "Sotonski stihovi" bogohulno.

Prisiljen od tada živjeti u ilegali i pod policijskom zaštitom, mijenjajući neprestano skrovišta, nazvao se Joseph Anton po svojim omiljenim piscima, Josephu Conradu i Antonu Čehovu. Morao je podnositi veliku samoću, koju je pogoršao razlaz sa suprugom, američkom spisateljicom Marianne Wiggins, kojoj su posvećeni "Sotonski stihovi".

"Zatočen sam začepljenih usta... Želio bih igrati nogomet sa sinom u parku. Običan, banalan život, za mene nedostižan san", napisao je.

No od 1993., umoran od toga da bude "nevidljiv", počeo je više putovati i istupati u javnosti, još uvijek pod nadzorom britanske vlade.

Sada živi u New Yorku i do napada u petak živio je gotovo normalnim životom nastavivši pisati satirično i bez zadrške.

Fetva mu nije ukinuta i mnogi prevoditelji njegove knjige bili su napadnuti, čak ubijeni, poput Japanca Hitoshija Igarashija, ubijenog 1991. godine.

"Prošlo je trideset godina", rekao je u jesen 2018. godine. "Sada je sve dobro. U to sam vrijeme (vrijeme fetve) imao 41 godinu, sada imam 71. Živimo u svijetu u kojem se aktualne teme brzo mijenjaju. Sada ima puno drugih razloga za strah, drugih ljudi koje treba ubiti..."

Njegova knjiga, kako je objasnio, bila je "jako krivo shvaćena".

"Riječ je zapravo o romanu koji govori o imigrantima iz južne Azije u Londonu i njihova religija bila je samo jedan aspekt te priče", rekao je.

Magični realizam

Kraljica Elizabeta proglasila ga je 2007. plemićem, na veliku žalost muslimanskih ekstremista.

Taj majstor magičnog realizma i čovjek velike kulture koji za sebe kaže da je apolitičan napisao je na engleskom petnaestak romana, priča za mlade, novela i eseja.

Salman Rushdie, čiji je materinski jezik urdu, rođen je 19. lipnja 1947. u Indiji, u Mumbaiju, u obitelji progresivnih muslimanskih intelektualaca koji nisu prakticirali religiju.

Gutao je indijske epove i sudjelovao na vjerskim svetkovinama, kako hinduskim tako i muslimanskim i kršćanskim.

S 13 godina otišao je na školovanje u Englesku. Nakon što je završio Cambridge, radio je u Pakistanu kao televizijski producent. Izložen stalnoj cenzuri, vratio se u London gdje je radio u marketingu.

Njegov prvi slavni roman "Djeca ponoći" dobio je Bookerovu nagradu 1981. Slijede "Sram" (1985. proglašen najboljom stranom knjigom u Francuskoj), "Maurov posljednji uzdah", "Tlo pod njenim nogama", "Klaun Shalima" i "Firentinska čarobnica".

Rushdie često u svojim djelima govori o Indiji i njezinim odnosima sa zapadom i kritizira manjak orijentira što po njemu već dugo izaziva destabilizaciju u svijetu.

Bivši predsjednik Američkog PEN-a, velik ljubitelj njemačkog pisca Guentera Grassa i ruskog Mihaila Bulgakova, Rushdie se četiri puta ženio i rastao. Zadnji se put razveo 2007., od glumice i manekenke indijskog podrijetla Padme Lakshmi.