Iako bi se iz utrška 'Wreck-It Ralpha' na box officeu mogao izvući i drugačiji zaključak, mislim da se možemo složiti da smo se svi ipak generalno preoverdozirali prisjećanjima na estetiku kompjutera i arkadnih/video igara osamdesetih, likova grubo sazdanih od šačice piksela, kockastih chiptune-melodija. Estetika osmobitnih računala je više nego dovoljno dugo iskapana i revalorizirana – i bilo bi vrijeme da se baci svjež pogled i na, recimo, početak ere premoći PC-ja, ne?

Pa, zapravo je već i lagano bačen! Evo, naprimjer, jednog internetskog uratka koji je ugledao svjetlo dana još prije dvije godine:

Spotovi u ovom stilu su prije dva desetljeća bili toliko state of the art da su vodeće progresivne elektroničke etikete poput Warpa i !K7 izdavale serijale video-kompilacija na kojima su budući klasici proto-IDM-a bili sparivani s 3D animacijama. I ovaj spot svoju snagu crpi iz toga što te animacije danas ne da ne izgledaju umiljato kao pikselaste osmobitne nedođije, nego izgledaju baš... creepy!

Niti su imalo uvjerljive kraj onoga što imamo danas, niti su simpatično rudimentarne kao ono što im je prethodilo: djeluju poput nekog davno abortiranog eksperimenta, poput nečega što izroni iz mraka napuštenog laboratorija i tužno progrglja: 'Killll meeee...'

Na takvom nekakvom tragu je i Fatima Al Qadiri, njujorčanka kuvajtskog podrijetla čija post-dubstep elektronika obitava na prostranoj, pomalo uznemirujućoj ničijoj zemlji između chiptunea i GarageBanda, sa zvukom koji nije fluoroscentno umjetan poput onoga igara iz osamdesetih, već je metalno, nelagodno umjetan poput igara iz devedesetih, ružan poput njih iz današnje perspektive.

No, nije sve u okvirima ovog trenda uvijek baš tako tmurno: James Ferraro je krajem prošle godine izdao odlični album 'Far Side Virtual' na kojem je, prema vlastitim riječima, probao 'stvoriti nekakvu simfoničnu glazbu baziranu na ringtonovima, zvukovima dizanja operativnih sustava, zvukovima računala, općenito stvarima koje su u našoj infrastrukturi.' Ili, kao što stoji u PR-materijalu, Jamesova je muza 'enigmatična moderna metropola, čije su ulice glatke poput i-Padova a simfonijama odzvanjaju Macbookovi message alertovi.'

U redu, Ferraro tu nije ograničen samo na relikte iz dana ranih Pentiuma, ali album je prožet tech-optimizmom, tech-utopizmom kakav je uglavnom prestao postojati skupa s devedesetima, tim zaboravljenim osjećajem da smo zakoračili u blistavu budućnost i da ćemo s kompjuterima za nekoliko godina moći SVE - za razliku od danas, kad vjerujemo jedino da ćemo za nekoliko godina... Malo brže skidati filmove i migrirati na neku novu društvenu mrežu.

U utopijskim je tonovima i prvi pokret koji je zasad proizašao iz te spike – seapunk! Termin se dijelom referira na glazbeni miš-maš elektronike devedesetih i elektroničkih elemenata recentnijeg popa, rapa i R&B-ja, no prvenstveno se odnosi na specifičan vizualni stil, 'estetiku-sleš-filozofiju baziranu na oceanskoj ikonografiji, tirkiznim bojama, PLUR-idealima ere ravea, i kiber-utopijskom pogledu na svijet koji osuvremenjuje taj koncept iz 90ih za doba animiranog GIF-a' (Chicago Reader).

Uglavnom, ovo je bio tjedan u kojem je seapunk prodro u mainstream: prvo je Rihanna na Saturday Night Liveu izvela svoj novi hit 'Diamonds', sa seapunkerskim oceanskim prostranstvima i antiknim 3D-animacijama i fraktalima u pozadini. Već idućeg jutra, Azealia Banks je objelodanila spot za svoj (poprilično grozni, baj d vej) novi singl 'Atlantis', koji je seapunk na kvadrat.

I onda je uslijedila lavina tvitova prvoboraca seapunka, koji su se zgražali nad time što su dvije pop-pjevačice prisvojile njihovu estetiku bez pitanja, i bez da su na ikoji način ukazale odakle i od koga su je prisvojile. Možete reći ako hoćete da sam seljo-beljo koji ne cijeni i ne respektira dovoljno web-art ili što god, ali moja reakcija na sav taj cirkus je bilo jedno veliko – LOL! Jer...

Kao prvo, ako ti je estetika tako isključivo kolažna, toliko suštinski bazirana na prisvajanju tuđih vizija –mislim da onda baš i nisi u poziciji da imaš pravo gorko ridati kad netko drugi prisvoji tu 'tvoju' estetiku?

Kao drugo, pop je oduvijek bio svijet modnih kradljivaca, oduvijek je grabio novotarije iz undergrounda čim bi mu zapele za oko, i pizditi na pop-zvijezde što prisvajaju ovu ili onu edgy estetiku ima smisla koliko i pizditi na vodu što je mokra.

I, konačno, mislim da je uvelike u igri i obična taština: uvjeren sam da bi se vrtila skroz druga ploča da se... ozbiljniji magazinski članci o seapunku ne mogu prebrojati na prste jedne ruke? Ono, da je seapunk u međuvremenu prošao kroz rubrike svakog iole uglednijeg trendovsko-modnog magazina, kladim se da bi se reakcije perjanica pokreta kretale tek od 'gle lamestream nas je skužio haha' do 'seapunk je mrtav, živio seapunk!'

Pretpostavljam da se osjećaju prevarenima jer je preskočena ta jedna, za ego krucijalna stepenica. No opet, o seapunku se šuška još od kraja prošle godine, i ako čak i u današnje doba hiper-akcelerirane kulture u vječnoj potrazi za idućom velikom stvari nisu uspjeli dogurati dalje od tumblrosfere u cijelih godinu dana... Pa, upitno je bi li seapunk, sam po sebi, uopće ikada i postao iduća velika – ili velika mala – stvar. I koliko god da seapunkeri kukali, čini mi se da bi od ovakvog publiciteta mogli imati više koristi nego štete.