Senna M ima poruku: 'Budite zdravi, bogati i anonimni.' Čovjek koji se u rodnoj Bosni još od sedamdesetih probijao kao majstor balada, kojeg je Goran Bregović, kako kaže, htio regrutirati za Bijelo Dugme, a Aki Rahimovski titulirao kao najboljeg pjevača bivše Juge, ipak je doživio svoju supernovu kao prvo ime hrvatske dancemanije devedesetih. Gorio je okvirno dvije godine, a onda nestao u crvotočini ruganja, podsmijeha, kritika i žutila. Nije mu trebalo dugo da se redefinira. U novom svemirskom kvadrantu Senna M živi i radi kao autor i izvođač tehničkih naprava, bežičnih fokusa za kamere, bežične i pametne rasvjete, kranova za kamere, postolja za kamere na daljinsko upravljanje... Putuje i predstavlja se po europskim sajmovima elektronike, ima klijente iz Hollywooda i tako tome.

'Sloboda medija je divna stvar, no kada se zloupotrijebi... Hrvatski mediji su se iživljavali na meni. Kada je dance krenuo 1993 - 94. moj je projekt bio jak i originalan. Imao sam pedesetak plesača s kojima sam radio svakoga dana pojedinačno u periodu od šest mjeseci. Imao sam pristup koji je bio totalno drugačiji od svega što se dotada u Hrvatskoj radilo. Prvi put pjevač je bio istovremeno i plesač. No onda je došlo do strašnog zasićenja. I meni je već dance izlazio na uši. Nastupilo je doba ismijavanja, prvo po meni, jer sam bio na čelu. Kako sam preemotivan, lako me je povrijediti. Ne mogu živjeti po onoj Bregovićevoj devizi – hvali me ili pljuj, samo me nemoj zaboraviti', priča mi šezdesetgodišnjak koji je u međuvremenu otkrio smiraj obiteljskog života i

s 52 godine postao otac.

Za ciljanu publiku od 10 do 13 godina, trendovska hirovitost i nije bilo nešto neočekivano, no Senna M bio je totalno psihički nepripremljen na salvu brutalnih novinskih naslova. Don Ante Baković optužio ga je da truje hrvatsku mladež, nakon čega mu je propao dogovor o turneji, drugi su mu prišivali zlostavljanje plesačica, treći da ih prisiljava da se klanjaju Alahu prije nastupa, na koncertu u velikoj Gorici skandirali su mu 'Alija, balija', par dana kasnije u muslimanskom dijelu Mostara da je ustaša, u roku pet minuta nitko više nije htio imati posla sa Sennom M. 'M' koje si je prišio kao skraćenicu za music ili magic, objašnjava mi, a koje je odjednom bio shvaćeno kao akronim za 'musliman'.

Ponižen i uvrijeđen, Senad je nakon estradnog brodoloma isplivao na način praktički jednako fascinanatan kao i onomad kada je pokorio hrvatske ganglije 'tuc-tuc' refrenom: 'Ovo što danas radim je umjetnost. Imam petnaestak raznih proizvoda. Jedan od njih je Follow focus, uređaj koji bežično na fotoaparatu regulira oštrinu slike. Ima na tržištu sličnih stvari, no nijedan nema memoriju i ne može regulirati zoom. Ili, recimo, Light station. Nitko prije mene nije napravio rasvjetu koja može memorirati scene, temperature i zagušivanje svjetla. Baš smo je sada predstavili u Amsterdamu.'

Slijedom novog identiteta Senadu danas, nakon što ujutro izljubi ženu i dvoje djece te ih razveze po školama i fakultetima, društvo prave tokari, bojači, naručioci... Popodne, veli, provodi testirajući svoje proizvode da bi ih potom strpao u kutije, ispisao adrese i poslao zainteresiranim stranama. Od estradnog miljea ne želi se sjećati nikoga: 'Niti sam ja njima bio omiljen niti oni meni. Možda zvuči nevjerojatno, ali poslije festivala ili koncerata odmah bih se vraćao u svoju hotelsku sobu. Nisam išao po nikakvim partyjima. Tamo bi me čekao tetrapak mlijeka i sendvič. Možda sam bio neshvaćen i usamljen, ali sam uživao u miru i razmišljanju. Nikada zapravo nisam slušao muziku, ni u autu. Jedino na traci u teretani, ali tamo nisam bio već deset godina.'

Senna M će se pohvaliti kako nikada nije patio od nostalgije, za razliku od kolega koji su potonuli u anonimnost, ali nije potrebno biti Jacques Lacan da bi se skužilo zašto. Razočaran je. I sama pomisao da uzme u ruke gitaru ili da ode do studija u podrumu kuće, stvara odbojnost, premda je u godinama nakon kraha divlje sanjao da oformi rock band i demonstrira kako može parirati Joeu Cockeru i Dadi Topću. Priča mi kako na računalu ima barem par stotina ideja za pjesme, uglavnom balade, ali nema ni mikrona volje i energije baviti se njima: 'Uzmem gitaru u ruke jednom godišnje, obično za rođendan. Ja sviram, a ostali pjevaju. Još jedna stvar zašto mrzim muziku jest taj osjećaj da sam ili iskorišten ili glup. Godišnje dobijem 3800 kuna od autorskih honorara za sav svoj životni rad. Za mojih 40 i nešto zlatnih ploča kao producent. Otkrio sam i producirao neke od najvećih imena estrade, kao recimo Boris Novković, Tony Cetinski... Imam dolje prekrasnih pjesama, ali kome to sad dati? Ja bih dao i džabe, ali kome?'

Izvrtjela je Hrvatska Sennu sa svih strana, nema tu medijske milosti za ljude s nevjerojatnim tvrdnjama da u životu nisu popili kap kave, kap alkohola niti povukli dim cigarete. Svejedno će dancerski oldtimer reći da jako voli Zagreb i da to ne može objasniti. Ne može si objasniti ni zašto su osobe kojima je naviše pomogao bile iste koje su ga i najviše mrzile: 'Nema tu nikakve logike. Uživam u izoliranom svijetu sa svojom obitelji, u tome što sam nedodirljiv i više nitko izvana ne može ući u moju emotivnost. Sve se poklopilo onako kako treba.

Brutalan sraz dvaju senzibiliteta. Čovjeka koji kaže da je sav svoj talent, energiju i život uložio u to da druge obraduje i sredine od koje je, nastavlja, dobio to što je dobio. 'Nije fer', završava Senad inovator. Ni meni nije jasno. Inovacije su svjetlosnim godinama zanimljivije od domaćeg dancea. Zamisli užasa, Senna, da i dan danas pjevaš tuc-tuc..